Poetika postojanja...



Integralna umjetnost je umijeće vremena, zagrljaj stvaraoca i njegovog djela. Slikarstvo, glazba, pisana riječ, sve je to odraz vrtloženja naše nutrine, spiralna dinamika našeg postojanja u trenutku nadahnuća. Zatvorite oči i gledajte srcem, uronite u ekliptiku nutarnjeg sunca i oćutite trajanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme iz koje, kao lepršavi leptiri, izranjaju vaše misli i vaše osjećanje osjećaja.

Freitag, 16. November 2007

Simfonija univerzuma



Još uvijek neznam što je materija iz koje su satkani snovi koje budna sanjam, a šta je materija mojih misli i nisam sigurna dali uistinu svojim postojanjem nešto predstavljam u ovoj beskrajnoj mikroskopskoj panorami univerzuma. Simfonija univerzuma, treprave zvijezde nam o ljubavi zbore, strunama nebeska harfa melodiju snenu u našim srcima piše, kristalne suze neba o njegove duše ljepoti beskrajem romore, a sunce se smiješi i sve znakove tuge svojom snagom briše. Demokracija među zvijezdama, san vječni što čovjek snije,
blješte čudesni treptaji neba da srcem tmina ne zavlada, da opet u ovom treptaju oka bude kao nekada davno prije kada su treperave oči neba svijetlost slale u ovdje i sada. U ovome trenutku ta svijetlost drevna u tužnom oku bljeska, osjećam prohujalo vrijeme, konstantu znanu u toj poruci neba, ljepotica drevna, duša, ta iskra u kapljici rose i na zrnu pijeska, davna tajnom ogrnuta istina svijeta, dimenzija koju srce treba. Sve planete plešu na njenom balu, a srca ljudska bez imena i broja čuju taj nečujni glas, trepere snena u nježnom odlazeće duše miru koreografija njegovih snova, iscrtana dimenzija svjetlosnoga kroja zlatnim rezom pokrenute galaksije se sada pokreću u tužnome viru. U zagrljaju zlaćane spirale, u treptaju njegovog snenog glazbovanja čovječje srce uzdrhtalim sjajem u tom beskraju snenom trag ostavlja, posuda sveta, kalež vjerovanja u kojoj se iskri znak našeg poslanja, nevidljiva ruka nebeskog dirigenta simfonijom neba srcima nazdravlja. Zvjezdanim putem jedna duša jezdi, suze neba, svijetleće anđeoske halje . Srce srcem srcu Mozartov requiem sad svira i dodiruje svako srce lako, a orkestar mjesečava praha orkestrom neba svjetlosnu poruku nam šalje, jedna dobra duša stigla je u beskraj da simfonija neba ne utihne tek tako.


Kradljivci tuđih snova ili godine previranja





Zlatni Prag i ljubav utkana u sjećanje na jedno davno proljećeBilo je dugo toplo ljeto, ljeto koje je značilo zrelost i početak jednog novog razdoblja u našim životima. Maturirali smo i sanjali o velikim avanturama studenskog života. Željeli smo ostati zajedno i nastaviti mladost družeći se. Neki u društvu su bili par godina stariji i već udahnuli zrak sveučilišta. To je bila godina studentskih nemira i početci naših sastanaka u maloj kavani u uglu velikog trga u velikom gradu i naših jutrenja na trgu cvjeća. Kolovoz je blještao suncem i toplinom. Sjedili smo sretni i opušteni na pješčanoj plaži i uživali u slobodi koju smo svojim ocjenama i zaslužili. Studenti su položili sve ispite u proljetnom roku, a mi, budući brucoši smo, bez polaganja prijemnog, mogli na jesen početi studirati. More nas je zvalo u svoj zagrljaj i mi smo, opijeni mirisom žala i ljepotom sretne mladosti, grlili valove i ljubav koja je kao najljepši cvijet počinjala rasti u našim srcima. Puna tog divnog osjećaja vjerovala sam da, poslije poetičnih istina u djelima Giordana Bruna i Marsela Prousta, mogu početi čitati Franza Kafku i činilo mi se da ga u tom dobrom raspoloženju mogu prihvatiti i razumjeti. Prag je bio užasno daleko, ali u isto vrijeme i neodvojivo prisutan u mom životu. Maria von Kvapil, mlada plemkinja kojoj su ukrali mladost jednog davnog ljeta u srcu Balkana je moja baka ili nona kako sam je zvala. Praška krv u njoj i jedan njen dio u meni prosipa zlato u misli o tom gradu. Nedaleko od nas su se kupali neki češki turisti. Bili su mladi kao i mi, ali su mi se činili nekako odrasliji od nas, zreliji. Dolazili su godinama na naše more i mi smo ih pogrdno zvali paradajz turisti. Do tog ljeta se nismo družili s njima. Njihova zemlja je za nas bila zavijena tamom nekog režima koji mi nismo osjetili. Zlatni Prag, o kojem je sanjala moja nona, je ostao bez sunca, obavijen sivilom prozaične stvarnosti. O tome smo samo slušali od roditelja i tu i tamo nezainteresirano gledali na televiziji. Tajnovita ljepota staroga grada je bila samo maglovita slika nekih prošlih vremena. Razmišljajući o Kafki i četrdeset godišnjoj šutnji o njemu i njegovoj posthumnoj rehabilitaciji koja je u istom trenu značila i otvaranje puta za novu stvarnost u zemlji u kojoj je rođen, uspoređivala sam sudbinu njegovih tekstova s djelima Giordana Bruna. Činilo mi se kao da je to bio kraj kulturološke izolacije i priznavanje slobode pisanoj riječi. Šezdesete godine su bile godine kulturnih revolucija u kojima se nazirala sloboda idejama o nekoj novoj budućnosti kako u crkvi tako i u politici. Kafkina konferencija nije bila samo literarni kolokvij, nego je u isto vrijeme bila i politički događaj, čije su se posljedice, za mene potpuno neočekivano, osjetile tog dugog ljeta. Dok smo mi sanjali život istočni Berlin, najvjerniji moskovski brat, je kritično promatrao događanje u Kafkinoj zemlji. Priznanje da je Franz bio značajan pisac nije promjenilo njihovu tvrdnju da je on u isto vrijeme i povjesni fenomen koji se ne uklapa u socijalističku stvarnost. Tek danas, misleći na to vrijeme, se pitam: Zar se to isto nije dogodilo Giordanu Brunu? Zar krivo shvaćena ideja komunizma nije isto stvorila inkviziciju koja je odlučivala o ljudskim sudbinama? Zar u tom vremenu nisu isto gorile nevidljive lomače na kojima su izgarale ljudske sudbine? Djela Franza Kafke su literarno interesantna, tako inkvizitori, ali moraju ostati za širu čitalačku publiku nedohvatna. No publika je počela čitati, i Kafkina djela su postala simbolom ponovnog rođenja intelektualne i literarne slobode. Praško proljeće je počelo te davne za nas sretne godine. More je mirisalo ljepotom tek probuđenog dana. Na plaži nas je bilo malo. Ležali smo na pjesku još umorni od probdite noći. U glavama nam je još uvijek odzvanjala muzika iz diska. U zraku je treperio osjećaj nečeg novog, nečeg što nas je kao povjetarac dodirivalo. Netko iz društva je bio zaljubljen."Ona je najljepša žena koju sam u životu sreo" reče Zoran"Misliš na onu visoku plavušu s kojom si nočas plesao" upita netko iz klape"Jarka je studentica arhitekture iz Praga" odgovori Zoran"Prag je užasno daleko za ljubav""Nešto se događa u gradu, kaže ona, nešto što će možda smanjiti udaljenost između nas i njih" Zoran je gledao na pučinu i činilo se kao da budan sanja."Ljubav je lepa samo kad se čeka" naglašavajući ekavicu reče Zvono"Ljubav se dogodila kada je Danica najavila zoru. Još je tako svježa u meni da neznam da li je želim ili ne želim" odgovori mu Zoran"Počeli smo poetizirati. Ovo je stvarno ozbiljno stanje." šapnu mi Sunčica"Ona čita Kafku" Zoranov glas je bio nekako drugačiji nego inače"Tko?" upita šaljivo Zvono"Ja" odgovorih brže od Zorana"Zar i ti?" začuđeno me gledajući upita zaljubljeni prijatelj"Tko još čita Franca" cerekajući se ustraje Zvono"Jarka kaže da se u njegovim djelima osjeća ljudsko otuđenje od stvarnog života, da joj je tek u zadnje vrijeme postalo jasno koliko je gust bio mrak njenog djetinjstva i početak mladosti. Ovog proljeća se pojavio sunčani trag i krovovi njenog grada su zasjali zlatom.""Jesi li već odlučio kada ideš pogledati taj zlatni sjaj " upitah ga znatiželjno"Možda već sutra. Oni odlaze u zoru. Ostaje nam još samo jedan dan da ovom novonastalom osjećaju damo ime" odgovori mi Zoran zagonetno.Visoka, preplanula od sunca, prekrasna djevojka nam se pjeskom približavala. Na njenom licu nismo vidjeli ljubav nego strah. Praško proljeće je završilo. Rusi, Poljaci, Istočni Njemci, Mađari i Bugari su te tople ljetne noći umarširali u Kafkinu zemlju, zauzeli njegov grad. Tenk se zaustavio pred njegovom kućom s cijevi uperenom u njegovu bistu.
I mi smo bili prestrašeni, prestrašeni od kradljivaca tuđih snova jer su naši snovi u tom vremenu bili lijepi, nježni, puni ljubavi.



Dok svijet tone u sretan san
srce se budi i smišlja čuda
treperava duša grli prošli dan
svjetlom ljepote iskri snivđenja luda.




Nježne sne rađa, u mrežu ih hvata
pretače ih iz drevnog u novo znanje
spavačem mirnim smiono barata
daruje mu mir kao sreće poslanje.

Sanjali smo ljubav, sanjali smo život i zaboravljali to iznenadno tužno ljeto i kradljivce tuđih snova.
Godine su prolazile, moja boginja, Diana u meni je svojom mudrosti usmjeravala i moje misli. Dvadeset pet godina kasnije se sjetih onog davnog dugog ljeta i poželjeh u zagrljaju mog bezimenog pjesnika, u ime one davne noći i jutra punog tuđe ljubavi, u kolovozu posjetiti zlatni Prag. Šetali smo tražeći mjesta na kojima smo se misaonim slikama mogli vraćati u prošlost i živjeti ono davno završeno vrijeme u trenutku naše sreće. Mogli smo kao i uvijek lutati epohama, nalaziti se u središtu zbivanja, sanjati trenutke koji su bili vječnost i beskonačnost zlatnoga grada. Isprepletena arhitektura nam je pričala o povijesnim trenutcima, a sjećanja na pročitano su bile slike koje su se mjenjale u našim glavama i pretvrale u pejsaže duše tajnom obavijenog grada. Nisam znala gdje se nalazi palača mojih praotaca, no moram priznati da me to nije baš niti zanimalo, ali sam znala da negdje na granici između novog i starog dijela zlatnog Praga još uvijek, mada samo kao atrapa, stoji rodna kuća Franza Kafke. Pasionirani šetač, Kafka je iz tragova prošlosti stvorao svoju duševnu stvarnost. Pri svojim noćnim lutanjima gradom skupljao je raspuknute slike i slagao ih u ogroman mozaik mašte, koji se kao velika slika pojavio pred mojim očima.Vidjeh grad kao misleći Kafkin mozak, otkrih u njegovim vijugama labirint koji me je pozivao na pustolovinu. Krenuli smo prema nekadašnjem Getu jer tamo na granici, između novog i tradicionalnog, je početak jednog ogromnog misaonog puta. Tu počinje svijest grada i širi se u svim pravcima. Te ljetne večeri 20-og kolovoza stadosmo kao tenk pred kuću, koja više nije kuća nego samo sjećanje i očiju uperenih u njegovu bistu u jednom trenutku proživjesmo kraj onog davnog "proljeća". Moje unutarnje oči vidješe noć punu straha i kraj želje za otuđenjem od tuđinca koji je harao zlatnim gradom. Vidjeh kuću i tenk i mladoga vojnika. Jedan veliki insekt se pojavio na vratima kuće. Preplašeni vojnik zatvori oči. Nedavno pročitan "Preobražaj" uskovitla njegova sjećanja. Vidje sobu i Gregora Samsu, velikog na leđa okrenutog insekta kako pokušava ustati iz kreveta. Vojnik otvori oči, insekta više nije bilo, vidio je samo bistu koja mu se smješila. Kafka je bio insekt s oklopom koji ga je štitio od vanjskih uticaja. Njegovo proljeće je trajalo nešto duže. On je pišući cijeli svoj život prevodio u skladne rečenice koje i danas svakome tko ih čita zadaju probleme. Kako iz metafora koje lede krv spoznati pravo lice i dušu onoga koji ih je napisao. Kafka je, ne koristeći se rječju ljubav, neprestano tražio ljubav i u snovima težio ženidbi i braku. Njegova ljubav je, za razliku od Giordana, uvijek imala konkretno ime žene s kojom je počinjao liaison, ali on je isto tako u svakoj tajno tražio istinsku spoznaju u kojoj će možda na koncu pronašći izvor i mogao je nazvati imenom najljepšeg osjećaja. U "Pismu ocu", pismu kojeg nikada nije poslao, napisao je: "Oženiti se, osnovati obitelj, uzeti svu djecu koja dođu, održati ih u ovom nesigurnom svijetu, i čak još malo voditi, najviše je, po mom mišljenju, što uopće može uspijeti nekom čovjeku. Što to prividno lako uspijeva mnogima nije nikakav protudokaz, jer, prvo, uspijeva to stvarno malobrojnima i, drugo, većinom ti malobrojni ne 'izvode' to, nego se to s njima naprosto događa; to nije, doduše, ono najviše, ali još uvijek je vrlo veliko i vrlo časno (pogotovo što se ono 'izvoditi' i 'događati se' ne da posve razlučiti jedno od drugoga). I konačno, ne radi se o tome najvišem, nego samo o nekakvom dalekom, ali pristojnom približavanju; nije ipak potrebno odletjeti nekuda ravno do sunca, ali je svejedno potrebno dopuzati do nekog čistog mjestanca na zemlji, koje katkada obasjava sunce i gdje se čovjek može malo ogrijati."Sjetih se onog davnog kolovoza i jutra na plaži. Sunce je pržilo kožu, more mirisalo na ljubav, sreća je lebdjela u zraku i ja skoro odustah od Kafke. Njegove pripovjetke su bile premračne i preteške i nerazumljive za to dugo toplo ljeto i moje veselo srce. Tada se sjetih gimnazije i Pjera Prpića, profesora hrvatskog jezika i njegove ljubavi prema literaturi, koju je nesebično poklanjao onima, koji su ga stvarno slušali. Shvatih da Kafku treba drugačije čitati. Treba početi od kraja da bih osjetila i u njegovim mislima otrila nešto do tada ne otkriveno, da bih pronašla, ono što sam u tom vremenu i tražila, ljepotu ljubavnog zagrljaja, tiho priznanje zanesenog srca, romansu nekog skrivenog žara."Pisma Mileni, otkrivena tek trideset godina poslije Kafkine smrti su bila i za mene intimno razotkrivanje tog velikog genija." govorio je Pjer zatvorivši oči. "Pisma su u stvari potresan ljubavni roman, neobične snage i intenziteta, najcjelovitije i najdovršenije Kafkino djelo."Počela sam čitati "Pisma" i ušla u čudesan svijet poezije, svijet u kojem su me stvarno doticali napisani poljupci.

Kao breza snena isplela si obruč
u njeg utkala mjesečeve niti
čuvarice snova
ljepotice noći
ljubavlju nisi uspjela spriječiti puč
nisi znala kako,
nisi mogla iako si htjela
kradljivcima snova oduzeti srca ključ.

Jarka je u isto vrijeme čitala Kafku. Ona nije u njegovim pripovjetkama tražila ljubav nego je u pročitanom tražila istinu o sebi samoj. Pričala nam je kasnije o njenim lutanjima starim gradom. Bila je stranac u rođenom gradu, voljela ga i mrzila u isto vrijeme i tek ga je kroz Kafkine rečenice počela razumjevati. Željela je biti Felicia Bauer, možda još bolje Milena i dobivati pisma iz kojih bi mogla dalje učiti živjeti pod terorom birokracije i neuništivog staljinizma. Voljela je zadnje proljeće u gradu koji se počeo buditi iz dugogodišnjeg ružnog sna. A onda se dogodio kolovoz, njen grad je krvario, a ona je tiho plakala u Zoranovom zagrljaju. Zajedno su krenuli prema hotelu i mi ih to ljeto više nismo vidjeli.

Tenkovi su strani najavili pokret,
a srca naša, ti gubitnici sreće
treptajima prate tuđinački slet
krvare u duši,
tugu kristalima iskre
ka željenoj slobodi hrle
dok ubilačaka kiša
misao strašna snove pokreće.

Kradljivci snova ruku podižu
hrane u sebi već probuđenog vuka
jednog, drugog cijeli čopor pristiže
ubijaju ljepotu snova nesretnoga puka.


Nekoliko godina kasnije sam srela Jarku pred malom kavanom. Njeno lijepo lice je odavalo pritajenu tugu."Čitaš li još uvijek Kafku" upita me poslije pozdrava"Odustala sam od njega" rekoh ne razmišljajući"Zoran i ja smo se oženili i imamo jednu malu djevojčicu""Mislila sam još dugo vremena na vas, ali kako vam se izgubio svaki trag i sjećanja su blijedila" rekoh zatečena njenom izjavom"Ne pitaš me jesmo li sretni" gledala me ne trepćući svojim velikim tamnim očima"Jeste li?""Ja živim u kuli sagrađenoj ne od zidova nego od mojih misli. Tražim izlaz iz stanja u kojem se već godinama nalazim ali moje misli su Kafkijanski čvrste i okrutne. Nedozvoljavaju mi prodor u svakodnevicu. Budna sanjam zlatni grad i njegove skrivene tamne uličice. Zaustavljam se pred njegovom kućom i pitam bistu za savjet. Osuđena na nemir ja zaboravljam i Zorana i djete i satima čitam već davno pročitano. U zatvoru od mojih misli postajem sama sebi krvnik."Zatečena njenim riječima pozvah je na piće."Vaš kružok je poznat u gradu i ja mu želim bar jednom prisustvovati" reče mi Jarka s tajanstvenim osmjehom na licu. "Mala kavana treperenje sunca i stol u kutu za dvoje." nastavi ona citirajući Cesarića"Voliš li ti Zorana?" upitah je zbunjeno"Moja ljubav je ostala u Praškom proljeću, prosuta krv na asfaltu jedne od malih uličica staroga grada" suze su potekle niz lijepo lice strankinje u gradu koji je postao njena prisilna domovima. "Počni Zoranu pisati pisma." rekoh joj tiho."Neznam što bih mu pisala""Piši mu o sebi, budi Joseph K. ili Georg Samsa. Piši mu o vremenu prije proljeća, o strahovima i žudnjama. Opiši mu grad sa svim njegovim legendama. Pozovi ga u pustolivinu postajanja, nestajanja i zaborava. Uvedi ga u labirint tvojih strahova i žudnji i pokaži mu put do tvog srca. Pismima možeš izgraditi most kojim ćeš se jednoga dana vratiti na početak priče, u ono davno toplo ljeto" pokušah je navesti na ljepši dio Kafkinih tekstova."To nije bio početak nego kraj" reče ona još tužnije"Zar je ovaj grad za tebe stvarno tamnica" upitah"Možda ne bi bio da sam onog davnog ljeta ipak otišla u Prag, da sam imala hrabrosti za istinski oproštaj. Bila sam kukavica. Ostala sam ovdje samo tijelom. Izdala sam jedno veliko srce koje me je tamo čekalo i iskrvarilo čekajući." reče ona gledajući zapadno nebo."Zoran te je stvarno volio" prisjetih se onog davnog ljeta."On je volio moju tugu i moju bespomoćnost. Njegova blizina je za mene postala Josephstadt, nešto kao Ghetto u kojem sam se izgubila. Gušim se u zadahu monotonije i nerazumjevanja. Uz Zorana je u meni, kao i u Židovskoj četvrti na početku stoljeća, vrijeme stalo. Njegove su, nekada zaljubljene oči, usmjerene samo prema profitu i nekakvom lažnom sjaju današnjice. Poželjela sam onda izaći na trg i s vama sudjelovati u vašem proljeću. Njegov zadatak je bio drugačiji. On vas je pratio kao sjena i odavao vaše snove. " reče ona sada već pomalo bjesna.Gledala sam je preplašeno. Zar je on, nekada dio nas, uzrok da su neki od nas, oni koji su bili glasniji i hrabriji završili u zatvoru."Možda je bio ucjenjivan zbog tebe, možda su i njega pratili, možda je sve radio iz ljubavi koju nije znao definirati i pokazati" rekoh joj tiho."Možda " Jarka spusti pogled prema meni i njenim očima osjetih izgubljenost i strah. Ušle smo u malu kavanu. Ona se osmjehnu. Njene misli su bile na drugom mjestu."Gdje ste se vi u Pragu sastajali?""U Arcu, tamo gdje su se sastajali Brod i Kafka" odgovori ona tiho i nastavi citirajući Kafku "Naredio sam slugi da mi se hitno osedla konj. Kad me je brižno upitao kamo ću, otresito sam odgovorio: "Dalje odavde". Nakon dvadesetak minuta čekao me je pripravan konj. Sluga mi je predao dizgine i ponovno tiho upitao: "Ali gdje ćete gospodaru? Koji je vaš cilj?" Uzjahao sam i odgovorio: "Dalje odavde – to je moj cilj", pa nastavi tiše "a ja nemam cilja, ne znam više od kuda sam došla i kamo želim krenuti"Onog davnog dugog ljeta, su kradljivci tuđih snova orobili njen život, oduzeli joj identitet i ona je lutala između različitih ljubavi tražeći svoju. Pričinjalo mi se kao da je u Kafkinim tekstovima pronašla imaginarnu stvarnost svog nepostojanja. Napisah pjesmu prisjećajući sepredivne mlade žene koja je ono davno ljeto živjela jedan divan san i bila pokradena od kradljivaca tuđih snova.


Zavijali su vukovi oko njenog srca
činilo joj se da životu nema spasa
poželjeh joj dau zagrljaju pisca,
čudesnom istinom njegova glasa
njena duša nove snove vrca.


Prag je ovog kolovoza bio ljep i obasjan suncem. Kafkina kuća probudi u meni sjećanje na netraženu sreću, sreću koja je došla sama od sebe obojena tihim zanosom ideje i traženju istine u sebi, a ne u drugima. Pokušah se sjetiti Jarkinog lica. Prošle godine su, u mom pamćenju, spustile mrenu na njenu sliku. Možda se ipak vratila na početak, možda je sada tu negdje u našoj blizini, možda je prestala čitati Kafku, možda je odkrila od kuda dolazi i kamo želi krenuti i sretna priprema večeru i čeka Zoranov povratak s posla. Moj bezimeni pjesnik me s osmjehom na licu povrati u stvarnost."Jesi li gladna. Vrijeme je za večeru""U ovoj kući je za vrijeme večera tutnjao glas Hermanna Kafke" rekoh još uvijek ne pristajući na stvarnost"Ne samo u ovoj. Oni su puno puta selili. Zadnji stan im je bio na obali rijeke. Franz je sa prozora svoje sobe gledao Moldavu i sanjao daljine." reče pjesnik"Herman Franza nikada nije shvatio, nije razumio njegovu izgubljenost u vremenu, nije znao pokazati očinsku ljubav, a Franz je skrivao svoju u napisano štivo i cijeli svoj život ostao vječni sin""Zaboravi staroga, on je bio lud" reče mi blago najiskrenija ljubav moga života"Ne mogu zaboraviti Franza ni njegov bjeg od stvarnosti u metafore koje su bile još ružnije""Mi smo na feriju. Pogledaj krovove pri zalazu sunca. Prag je stvarno zlatan""To je grad odabranih, grad iz kojeg je potekla i moja krv.""Sanjaj grad, sanjaj ljepotu iz koje si potekla, ali molim te idemo sada nešto pojesti. Gladan sam. Pretvorit ću se u vuka koji je pojeo crvenkapicu" reče mi veselo grleći me.Zagledah se u oči boje sna, a on tiho nastavi "Hvala ti za ljubav, hvala ti za sreću ljubavi moja. Druge godine ćemo zaobići Prag. Idemo negdje gdje možemo kupovati snove."


Igra staklenim perlama
 
Kobalt noći priča priču o krštenju mladoga vina i rađanju sna. Brojim biserje prosuto po stazi sjećanja. Iskre uspomene osmišljene porinućem u svijet igre, u pjesmu zadnjeg igrača staklenim perlama. Sjećam se, slovkanje se pretvaralo u zastore sreće. Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog. Tajne tadašnjeg neznanja postaju riječi kojima pišem novu priču. Zaustavljam se u zagrljaju bajkopisca. Osluškujem. Govori riječima nerazumljivim za mene odraslu u meni djetetu.
Smiješi mi se stvoritelj svijeta satkanog od mašte i sanja. Počinje igra sa staklenim riječima. Svaka u sebi krije još nedokazanu istinu izrastanja nutarnjeg vokabulara. Možda sam bila autistično djete. Volim se vraćati na početak izrastanja u smisao. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta. Srce se budi titrajima sretnog djetinjstva. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi.
Tajanstvena ekliptika privida me uvlači u vrt snova, u suštinu vrtloženja žudnji. Pišem, riječi klize zaslonom. Sjećanja postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, okrijepljena otajsvom ljubavi. Pišem o ljubavi pišući o tebi. Slažem riječi u Ariadninu nit koja me provodi kroz labirint želja. Rečenice se slažu u poetiku vjerovanja. Ponekada nevidljiva ruka zle kobi otkida komadiće neba i baca ih u bezdan vječne vatre. Šutim. Tihujem. Tugujem. Usvojila me lakoća božanske ljepote, beskrajnost pročitanih knjiga, bezvremenost poezije me još uvijek hrani.
Tvoja ljubav me dodirnula sjajem sutonske zvjezde, obgrlila sjajem jutarnjice i unijela u ekliptiku vjerovanja. Živim međuglasjem sna i zbilje, sanjam bezriječjem nutarnje tišine, osjećam tajanstvenost nutarnjeg sunca i sretna sam. Paralelnost svemira se dokazuje samo njenim povremenim zrcaljenjem u suzi na dlanu moga vremena. Pišem o tebi vadeći riječi iz dubina poezije oceana, iz podmorja u kojem ti skupljaš bisere i daruješ mi miran san. Budim se iza zaslona svjeta, koračam među perlama zaustavljenim kao putokaz ka zrelosti. Igra staklenim riječima se nastavlja. Blješte još uvijek ne postojeći kristali u enciklopediji kristalologije, bezimeni junaci moje životne priče se slažu u nenapisanom rječniku stvarnosti.
Na zaslonu sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi, odjenute bojom vjenčanice, plešu san ljetne noći, noći našeg naglog ljeta, noći ljubavnog žara, noći pune besmislenosti iz koje je rođen smisao ovoga danas. Zornica blješti sonatom od sna, vrijeme luta bezvremenim stazama, ptice tihovanjem neizgovorljivosti najavljuju praskozorje rađanja nove istine. Jutarnja magla iskri na obzoru budnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život. Da, to je ljubav, riječ u kojoj se kriju sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.
 




Tvornica vremena






Treba vidjeti, razumjeti i osjetiti Dalijevo djelo, njegovo rastopljeno vrijeme, njegov čudesni svijet u tvornici njegovog vremena. Figueras, maleno mjesto u kojem je počelo i završilo njegovo vrijeme, Figueras u kojem blješti, kao sunca trag, njegov muzej, suluda kuća u kojoj se uistinu osjeća Dalijevo rastopljeno i u djela pretvoreno vrijeme.

Dalijeva umjetnost, bez obzira na raspon stilova od onog bliskog impresionizmu, nadrealizmu, psihoanalizi, znanstveno metafizičkoj i organskoj spoznaji, sve do duboko religioznog simbolizma, uvijek je temelj snažnoj imaginaciji, uvijek je osnova našeg i njegovog iracionalnog poetizma.


Promatrajući njegovo djelo osjetimo da je ono podsvjesno u nama uvijek snažnije od svjesnog, čisto razumskog. Moglo bi se reći da, iako je imao viziju, ona nikad nije ostvarena po zadanom obrascu, uvijek su njegove slike na kraju bile iznenađenja za nas, ali kako umjetnik sam reče i za njega samog.


Salvatore Dali je naglašavao da se čovjek dok promatra neku sliku uvijek morao zapitati:
„Što ovo predstavlja?“
Bez tog pitanja, golo estetsko divljenje umjetničkom djelu ne predstavlja baš ništa, djelo ostaje bezvremenski objekt.


Lutala sam satima njegovim muzejom, osjećala snagu njegove, u umjetnost utkane mnoge treperave duše, a onda sam u monografijama dugo promatrala njegove osjećaje slikane u slikama drugij leptirastih duša, zaustavila se na leptirastoj galiji i osjetila sjedinjenje prošlosti i budućnosti u jednom jedinom treptaju oka. Prisjetih se svojih duševnih lutanja, prisjetih se treperavih leptirića u srcu i šapnuh samoj sebi.



Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka spusti jedra
na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a
nebesko glazbalo
dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
nebo je kao i uvijek obično
sunce je kao i uvijek nježno,
a more, more je vječno,
nad morem oblaci sneni,
u srcu tiha luka,
tvoje usne, tvoja ruka
mi ljepotom zaneseni
sjećanjima obogaćeni,
galijom drevnom u snove odneseni,
dok vjetar jednu staru pjesmu svira
ozaljubljena dva leptira.




Misli moje kao galija sjećanjima plove, leptirasta jedra trepere u duši, srce sanja iste snove, a ljubav, taj kormilar sneni, boreći se s valovima sjete, bedeme prolaznosti ruši.

Naših uspomena karta, iznjedrena iz milovanja, mekoće usana i šapata toplih, ljubav još uvijek vodi pučinom naših drevnih oceana. Putokaz je dobar, sigurna sam, jer osjećam u tijelu onaj davni nemir i ljepotu snoviđena svih proteklih dana.

Sjenka duše tvoje moju sjenku prati, a ljubav srcu osvijetljava smjer, srce srcem srce uvijek na Itaku zelenu i smjernu vrati, ljubav ta čudesna, nježna i umiljata duše moje zvijer.
Galija kormilari protekloga života tragom, drevnim putevima sreće, ljubavi i nježnih dodira, a te puteve snene slijede moje duše snagom, treperava jedra šarenih leptira.

U dubini srca tvoja zvijezda blista, iskri sreća snagom čarobnoga kista, vječnom ljepotom još uvijek moju dušu dira i ja čujem pjesmu o zaljubljena dva leptira.
Čarolija slikareva dara me pučinom vremena u prošlost nosi, u dane prvih susreta, u prostranstva krijesnicama okićenih ljeta, na početke ljubavnoga puta, u trenutke kada smo tim zvijezdanim tepihom, sa mirisom probdite noći u kosi, koračali bosi.

Ljubav, taj kormilar sličan nasmiješenoj vidri, skiper dobra srca, našu galiju nebeskim stazama kroz vremena burna, kroz životne oluje, kroz vjetrove straha, kroz demonska carstva, u luci spasenja još uvijek sretno sidri.

Trgovina snova

Na zapadnoj strani Camarga u bizarnom pejsažu laguna i kanala leži usnuo, kao u Trnoružičinom snu, srednjovjekovni gradić Aigues Mortes. Iza grada se širi mediteran, more koje ga je nekada dodirivalo, a danas se naslagama pijeska odvojilo od njega. Ostali bijeli otoci, koji dotiču zemlju natopljenu krvlju, su sol koja je u nekom davnom vremenu krila miris smrti. Dvadeset kula i deset kapija razbijaju zidine kojima je grad okovan. Na sjevernom uglu tok kamenog opasača stoji sama, čuvarica grada, kula Constance. U vremenu kada je more svojim valovima još dodirivalo grad Constace je bila svjetionik. Tu na Hesiodovim vratima pakla je rijeka tisućama godina slagala pijesak i pomicala obalu sve dublje u more, ali u isto vrijeme je svojim rukama grlila grad.
Ušli smo u grad kroz njegova najveća vrata, ostavljajući za sobom deltu rijeke, močvaru i konje nesedlane na kojima smo par sati ranije pozdravljali barske ptice i slušali tišinu.
U zagrljaju zidina kriju se male kale pune proljetnog sunca, malih kafića i radnji punih suvenira. Šetamo gradom dok dan ide svome kraju. U izlozima iza blještavih stakala skriva se povijest mrtvih voda. Zaustavili smo se pred izlogom malog butika u najmanjoj i najskrivenijoj uličici grada. Sunce na zapadu se kupalo na staklu i mi zaneseni igrom boja koje su, igrajući se sa našim očima, skrivale i otkrivale poredane figurice. Izgledalo je kao da statuice plešu, kao da se pokreću i pokretom nam pričaju neku legendu grada. Zaneseni tim prekrasnim plesom mi uđosmo u prostor. Vrata su bila teška i zvuk zvona najavi naš ulazak. Iz mraka na kraju prostora se pojavi starac iza čijih, nekada crnih, teških obrva naslutismo osmjeh dobrodošlice.
"Dobar dan, dobri ljudi" reče nam on veselim glasom.
"Dan već polako ide kraju" reče moj bezimeni pjesnik
"U ovom prostoru je već stoljećima isto vrijeme, moje vrijeme" odgovori starac zagonetno.
Zar smo u ovoj dalekoj zemlji pronašli novu stranu svijeta, pomislih zbunjeno. Odaja u koju smo stupili je bila skoro prazna. Uz zid je stajala samo jedna klupa, ispred nje stol, a u uglu drvena škrinja. Čovjek koji je stajao pred nama je izašao iz prostora kojeg uopće nije bilo. Iza otvorenih vrata pred kojima je još uvijek stajao je bio samo zid. Sjetih se priča o dvorcima sa tajnim prolazima i skrivenim izbama, koje su služile kao skloništa za proganjane.
"Željeli bi vidjeti šta se krije u vašoj radnji" rekoh mu da opravdam naš ulazak.
"Gledajte " reče starac mirno i ugasi svijetlo.
Zraci sunca na zidovima ostavljahu sjene naših tijela i ples nekih nepoznatih utvara koje se počeše isprepletati s nama. Do tada ne viđena svjetlost dotaknu naše misli, polutama odaje pređe u vatromet boja. Dubina, širina i visina prostora nestadoše i mi osjetismo put vremena, iznenadno kotrljanje našeg unutarnjeg sata unazad. Smjenjivala su se godišnja doba obratnim redosljedom. Proljeće s kojim smo stigli u grad pređe u zimu, iza koje se pred našim očima pojaviše tople boje jeseni, zabljesnu nas toplina ljeta pa onda opet bi proljeće.
Iznenada se u maloj odaji ispred nas pojavi kula Constance u svojoj punoj veličini. Blješteći u suncu, obavijena tajnom svoje unutrašnjojsti, izgledala je veličanstveno. Na njenom tornju je sjedila bijela golubica. Odjednom se otvoriše kapije i mi se nađosmo u prostoru punom vlage i zgusnutog teškog zraka. S vrha je padao mali zračak svjetla na djevojku duge kose i upalih obraza.
Starac, koji više nije imao godina, mi reče:
"Ja sam čuvar stoljetnih snova koji su hranili Mrtve vode, a da bi ih vidjeli morate prestati vjerovati u čvrstinu materije, prostor i vrijeme, prestati gledati očima, slušati ušima. Jedino očima srca možete postati dio ove priče koja još nije završila. Ovdje je sve samo san."
Marija Durand je 38 godina zatvorena u zidinama zbog sukoba s crkvom, zbog ideje, zbog zabranjenih misli, zbog vjerovanja u energiju koja ju je hranila. Na zidu ćelije uklesana riječ "Resistence", odaje čvrstinu njene osobnosti. Petnaestogodišnja djevojka stavlja, zbog Boga u sebi i vjere u njega, svoj život na kocku, odbijajući dobrovoljni povratak u okrilje katoličke crkve. Constance postade njen dom i dom njoj sličnih žena. Zidovi, debeli šest metara, zatvoriše mlado tijelo u prostor bez stvarnog sunčevog svijetla.
Njen san o slobodi duha pređe u vječno svijetlo njenih misli, energije koja nam u ovom trenu bojama priča istinu o njoj. Tamnica Constance, crna rupa, neboja u kojoj blješti lice mlade žene, njena tuga i ljubav, prekinuta bračna sreća i njen unutarnji put ka slobodi dotaknuše naša osjetila.
Njene misli se proširiše ovim malim prostorom u najmanjoj uličici Mrtvih voda. Mlada žena pruži ruke prema meni, a iznad nje se pojavi crni oblak, snaga velikog vladara koji pokušava zgnječiti njen san. Iz oblaka bljesnu munja. Hugenoti popadaše na koljena. Crvena boja se prosu prostorom.
"Danas je dan njenog hapšenja, 17. aprila. 1730." reče nam mirno čovjek bez godina.
"Njena mladost je ovoga toplog proljetnog dana prešla u bezutješnu tamu i vlagu kule koja je prije njenog vremena bila svjetlo zalutalim mornarima."
"Zar ste nas vratili toliko godina unazad?" upitah prestrašeno
"Željeli ste vidjeti šta prodajem. Ušli ste u moj svijet bez nagovora, slijedeći vaše misli."
Prosuta crvena boja promjeni nijansu, pređe u plavu boju križa kojim su Hugenoti označavali svoje vjerovanje.
Kronos još jednom uskovitla energiju oko nas.
Davno prošla Bartolomejska noć zasja na zidovima butika u kojem je sve mirisalo na ljubav koja nikad ne prestaje. Grad na obalama Seine se kupa u ljetnom suncu. Ukaza se Louvre u kojem su u tom davnom vremenu živjeli kraljevi. Katarina von Medici, kraljica majka u svojoj okrutnosti žene gladne moći i u strahu od njenog gubitka, je i inicijator te krvave noći. Sunce obasjava povorku koja hrli na slavlje, duplo slavlje. Vjenčanje, ljubav između hugenotskog princa iz Navare i sestre katoličkog kralja, ljubav koja je trebala izmiriti zaraćene strane i ujediniti njihova vjerovanja. Hugenotti su klicali i pozdravljali odabranicu iz drugog tabora, ženu čija majka je promatrala ceremoniju očima krvnika. Pariška noć u kolovozu 1572 je mirisala na tek početi san, u vrtovima Louvra su cvjetali ljiljani, a bijeli golub i golubica su kružili nad tek oženjenima. Toplinu ljeta i ljepotu noći razbiše zvukovi zvona s crkava, zvona koja nisu pozivala na molitvu, nego na pokolj. Ista ona zvona koja su zvonila za vjenčanje najaviše trenutak smrti tisućama koji su vjerovali.
Stajala sam pored bezimenog pjesnika, njegova ruka na mom ramenu, ljubav u dodiru i strah zbog istine koju doživjesmo nas sjedini sa snom koji smo proživljavali. Crvena boja, simbol ljubavi i ubistva, pređe u nijansu trulih višanja. Ispred nas se prosuše tijela onih koji su tražili istinu izvan Rima. Pariška krvava svadba zaledi naše misli. Vidjeli smo gradove u plamenu, Francusku koja se kupa u krvi nedužnih i Katarinu von Medici kako se smješi. U igri svjetla i tame na zidovima boutika su se stoljeća smjenjivala, progoni nastavljali, vrijeme je ponovo krenulo svojim pravilnim tokom.
"Marie Durand je u vremenu previranja živjela svoje revolte u Kuli i dočekala kraj progona". šapnu mi bezimeni pjesnik.
Na zidu zasja trag umirućeg sunca. Na mostu kule stoji Marija s komadićem papira u ruci.
"Danas je 13 aprila 1768" reče nam tiho čovjek bez godina " U rukama drži potvrdu o pomilovanju. Ona je konačno slobodna."
"Zar je već prošlo trideset i osam godina?" upitah preplašeno
"Prošlo je dvjesto devedeset i šest godina od pariške krvave svadbe, draga moja boginjo" odgovori mi umjesto čovjeka pjesnik.
Gledala sam zadivljeno zalaz sunca nad Mrtvim vodama i siluetu Marije starice koja je slomljena tijela, ali uzdignute glave napuštala Mrtve vode. Marie Durand se vraća tamo odakle je s tek petnaest godina krenula, na imanje svojih roditelja, vraća se na početak sna.
Cijeli jedan život satkan u par trenutaka zalaska sunca, u malom butiku u najskrivenijem kutu Mrtvih voda, san koji se može vidjeti samo u tami svakodnevice i sjaju njene iluzije, nas je još jednom poveo u vječnost.
Čovjek bez godina upali svjetlo. Pred nama je stajao starac nasmješena lica, s omotom u rukama.
"Koliko košta?" upitah ga još uvijek snena
"Kod mene se ne plaća novcem nego vremenom." reče
"Kako to mislite?"
"Poklonili ste mi vaš osjećaj u sudjelovanju. Vratili ste mi, vašom vjerom u istinu, trenutak i sreću postojanja. Vidjeh Mariju koju tražim već stoljećima. Naš zajednički san je bio prekinut okrutnošću epohe, san koji smo mi počeli sanjati, danas se nastavlja u vama. Vi ste pronašli božje oči u sebi, oči koje će vas braniti od nasilja svih epoha."
U njegovim rukama je mali omot svjetlio ljepotom.
"Mi smo našu mladost proveli u tami nepovjerenja, straha i nesigurnosti" nastavi starac " i moljci su bili sretniji od nas jer su mogli po cijenu života poletjeti ka svjetlu."
"Vi ste poznavali Mariju?" upitah ga još uvjek ne spoznavajući značenje ovog trenutka
"Ona je bila do danas moj neodsanjani san. Sada znam gdje trebam poći, da zaustavim još jednom trenutak, da odsanjam ovo stoljećima sanjano vrijeme."
Stavio je omot na tezgu male radnje s riječima: " Izvan ovog prostora vi više nikada nećete vidjeti Mariju, ali naš zajednički san će vas pratiti kao dobar omen, kao dokaz istinitosti vašeg zajedničkog sna." S osmjehom na licu on nestade u tami iza prostora koji je još uvijek svjetlio zalazom sunca.
Uzeli smo omot i izašli u malu ulicu i činilo nam se da se ništa nije promjenilo. Sunce je stajalo još uvijek na istoj točki horizonta.
"Šta smo kupili?" upitah ga
"Jedan prekrasan san." odgovori mi on tiho.
"Ali snovi nisu čvrsta materija, ne mogu se zamotati."
"Zaboravi činjenice, vjeruj u ono što si doživjela."
"Idemo negdje popiti piće."
Mala kavana treperenje sunca i stol u kutu za dvoje. Naručili smo cognak. Konobar je donio dvije velike čaše tog kraljevskog pića. Odsjaj sunca u zlatnoj tekućini i miris proljeća, vrati nas u trenutak stvarnog postojanja. Na stolu ispred mene je ležao omot ružičaste boje čije su vrpce treperile na večernjem vjetru.
"Šta skriva taj omot?" upitah otpivši gutljaj svjetlucavog pića.
"Razmisli, šta kupuješ na svetim mjestima. " s osmjehom na usnama, suncem u kosi i čašom u ruci, on mi odgovori tajnovito.
"Ali ovdje nije bilo krunica, nije bilo ničega za kupiti."
"Kupila si Marijin san satkan od niti njenog vjerovanja."
Otvorih omot. Mali križić zasvjetli plavom bojom sna i bjelinom golubice u letu. Sjetih se Hugenota i njihovog vjerovanja. Malteški križ se širi prema svim stranama svijeta i pokazuje dinamiku i snagu vjere. Iz križa uskrsnula snaga se prosu oko nas i ja vidjeh rajski grad i prebrojah njegova biserna vrata između kojih se smjestila kruna od ljiljana. Ljiljani, znakovi plodnosti bez plodova, goli cvjetovi ljubavi koji se pretvaraju u srca onih koji osjećaju snagu Spasitelja u sebi. Objesih križić oko vrata i toplina nekog do tada nepoznatog osjećaja se prosu mojim tjelom. Marija je, kao i ja, rođenjem bila katolkinja ali se obrazovanjem odvojila od tame tadašnje ckve. Tražila je i pronašla istinu u sebi.


Na lančiću zasja san koji smo pred par trenutaka u malom butiku odsanjali. Moramo se vratiti na početak, još jednom odsanjati naše vjerovanje u snagu energije koju sami induciramo. "Mala kavana, treperenje zalazećeg sunca i stol u kutu za dvoje. Ja te ljubim, zbilja te ljubim milo jedino moje" šapnu mi moj bezimeni pjesnik.
Vratili smo se u hotel. Portir nam se nasmješi i upita: "Kako vam se sviđa naš grad, jeste li bili na zidinama?"
"Bili smo na izletu u prošlost Languedoca" odgovori mu brzo bezimeni.
"Tražio vas je neki stranac i ostavio ovu kovertu za vas." reče portir i pruži mi požutjeli omot.
U sobi otvorih kovertu u kojoj je bilo pismo ispisano starim rukopisom, ali misli su bile tako prostorne i nove.
"Draga Diana, boginjo, čuvateljice mjesečeva srebra, brani istinu o nama. Nastavi živjeti Giordanov san kao što sam ga ja živjela. Mi smo kao djeca sa ruba sna bili ostavljeni u tami vječne noći i vlage bez godišnjih doba, bez prava na osobno vrijeme i prostor. Lančić koji nosiš oko vrata neka bude znak ljubavi, jedine energije koja nas hrani u trenutcima nespokoja. Bjela golubica, simbol mira i prekrasnog sna neka bude most našim mislima. Ona će te pratiti u stopu sve dok budeš vjerovala u snagu svog sna.
Marija"
Zaustavih pogled na pjesniku.
"Moramo još jednom otići do butika" rekoh mu pomalo prestrašeno
Šetali smo malom uličicom i tražili butik. Izlog iza kojeg su se jučer krili snovi je bio prazan i sunce se više nije zrcalilo u njemu. Vrata su bila zaključana. Upitasmo jednog slučajnog prolaznika za radno vrijeme radnje. Čovjek nas pogleda začuđeno i reče:
" Taj butik je već godinama zatvoren. Vlasnici su se mjenjali i bježali iz njega. Priča se da se tu pojavljuju duhovi. Između zidova se čuju šapati, pod podovima se legu štakori"
"Znate li šta je ovdje bilo u vremenu proganjanja Hugenota" upita pjesnik
"Priča se da je bio stan u kojem su se oni tajno sastajali."reče prolaznik i ode gledajući nas s nepovjerenjem.
Stajali smo još neko vrijeme pred izlogom iza kojeg se krije tajna jedne neostvarene ljubavi. Bjeli golub i golubica se spustše na pločnik pored nas. Mi krenusmo prema suncu, a oni su, kao da nas prate, polako skakutali za nama.
"Moramo potražiti boginju i Bacchusa."
"Ovdje u Provansi?" zapita me začuđeno pjesnik
"Oni su uvijek s nama."
"Kako ćemo ih prepoznati?" upita me pjesnik znatiželjno.
"Moramo krenuti na putovanje vremenom."
"U kojem smjeru?"
"Rijekom ka njenom izvoru."

San u snu

Erupcija boja u kojima se zrcali višeprotežnost moje svjesti, me uvodi u zemlju čudesa, otvara mi vrata svijeta gdje susrećem božanstva iz prošlosti i tada mi postaje jasno da smo mi otkrivajući uvijek nove zakone prirode svoje vjerovanje sveli samo na ono materijalno, našim vanjskim spoznatljivo i zaustavili se na Demokritovoj "mračnoj spoznaji."
Ulazeći u svijet "istinske spoznaje" spoznala sam da na granici između relativiteta i kvanta nastaje nova geometrija kojom sam uspjela prodrijeti u božansku misao i spoznati stvarnost iza dogogodišnje iluzije o njoj.
Panteon iz bajki je sada sastajalište znanosti, mjesto sa slobodnim ulazom. Veliko zasljepljujuće svjetlo, istina na vratima vremena me uvodi u stoljeće koje će tek doći. Beskraj univerzuma i otoci sreće, sve one, nekad, daleke zvijezde postadoše za mene dohvatljivi Arhipelag. Kao što je bilo prije početka, kada je svijest bila jedini znak života, ovdje stoluje ujedinjeni um i govori jezikom koji sam ranije sretala na jutrima poezije. Naša mala zemlja, matična luka u koju se Futuro sapiensi vraćaju sa svojih putovanja nebom, svijetli bojama njihovih dimenzija. Promatram planetu iz rajske perspektive i čujem njen smjeh i vidim njenu sreću u maglovitom oblaku punom nijansi prekrasnih novih tonova ljudskog postojanja.
Ovako zanesena u istinitost svijeta ideja sjetih se starog profesora koji je u svom zanosu pričao o poeziji čestica iz kojih je izrastao svijet i mi u njemu. Njegove blage oči iza debelih naočala, zrcalo duše koja je više vremena provela čitajući nego spavajući, su se zatvarale kada je govorio o beskraju satkanom od sitnih treperujućih končića.
"Kada zatvorim oči ja čujem tonove sna. Vjerujte mi djeco univerzum sanjajući stvara najljepšu simfoniju koju čuju tek rijetki."
Mi smo se poskrivečki smijuljili i jedva čekali da zvono najavi kraj sata fizike. Stari profesor je umro kada smo se već razišli u razne živote i dotakli nove istine. Na njegovom sprovodu smo pognutih glava slušali tišinu. Najhrabriji je stao kraj otvorenog groba i tihim glasom se oprosto od čovjeka koji nas je istinski volio.
"Dragi profesore, mi danas još uvijek neznamo onoliko koliko ste vi onda znali. Na pozornici svjetske znanosti se pale nova svjetla, tonovi sna koje ste vi slušali zovemo vječni ples stringsa i vjerujemo da njihovo gibanje stvara najsuptiliniju simfoniju univerzuma. Ta nečujna, ali svjesno spoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli."
Moje misli postaju za mene vidljive. Skrivene dimenzije, o kojima sam u mom stoljeću čitala, odjednom ispuniše moje postojanje.Tu na strunama svijesti, daleko od stvarnosti iz koje sam izašla, susrećem jednu novu meni bližu istinu. Strune trepere i ja lutam vremenom i čujem nastajanje prostora oko sebe.
Možda je to pjesma Sirena koje su odvlačile mornare u daleka nepoznata mora, ona ista muzika koju je slušao Odisej na svom dugogodišnjem putovanju ili je to san koji je slušao naš stari profesor.
"Materija nije čvrsta, ona pleše svoj unutarnji ples ritmom svojih niti i komponira svoje postojanje. Demokrit je u svom vremenu najsitnije čestice materije nazvao atom, nedjeljiv i tako ukazao na postojanje mikrosvijeta i energije koja ga pokreće." pokušavao je stari profesor probuditi u nama ljubav prema kraljici znanosti.
Ja tek sada u ovoj novoj stvarnosti osjećam ono što mi je onda bilo užasno daleko. Sjećajući se njegovih rečenica osjećam njegovu blizinu i čujem više od onoga što je on onda mogao reči.
Superstruna je "atom" iz kojeg proizlazi svijet, ona je najmanja lutkica u ruskoj babuški, ona je osnova naših misli i snova. Njihovo nezaustavljivo gibanje, ritam njihovog treperenja je melodija naše svijesti, koja se spaja s Anima mundi i sklada simfoniju univerzuma.
Materija postaje shvatljiva tek kroz razmišljanje o njoj i eksperimentiranje s njom. Ovaj novi svijet, u koji me je dovela energija oslobođena spoznajom elegancije prirodnih zakona, je univerzum sličan velikoj harfi čije strune pod dodirima vjetra pjevaju himnu čovjekovom postojanju.
"Bez čovjeka bi univerzum bio zatvoren sam u sebe i neotkriven. Njihovo zajedništvo stvara uvijek nove kompozicije postojanja, nove ode životu koji nastaje njihovom vječnom indukcijom." profesor je volio čovjeka u nama i želio nam svojim poetskim načinom otkriti tek načete istine.
"Titranje superstruna je nešto kao genetski kod, otisak prsta svih čestica koje svojim daljnjim gibanjem stvaraju ono što smo mi i ono što nazivamo materijom." pomislih "Dragi dobri stari učitelju kako si ti to sve već onda osjećao?"
Cijelo jedno stoljeće su znanstvenici pisali poeziju o ljudskom bitku, knjige su se gomilale na policama, Homo Tehnikus se izdigao i zavladao svijetom, prolazili smo faze demokracije, integracije i globalizacije, ali je u tom cijelom periodu čovjek u dubini svoje duše, iz straha od nevidljive moći koja je stvorila svijet, ostao vjeran kartezijanskom dualizmu i materiji koja je iz njega proizašla.
Moj bjeg iz nametnutog mi vremena je, pokušaj istinske spoznaje novog znanja koje se gomila u novonastajućim teorijama, prihvaćanje tih novih paradigmi i u mom jednostavnom,
običnom životu.
U Zemlji Sunca, na vrhu svijeta uz simfonijiu univerzuma odživjeh najljepši ples mojih unutarnjih stanja, ali osjetih i snagu i ljepotu tuđih misli. Ne radeći ništa ja učinih sve. Vidjeh drvo spoznaje na kojem ne rastu jabuke, nego svi mogući plodovi ljudskih umova. U Arkadiji tajnovitost raja pređe u ljepotu stvarnog postojanja. Znanje je tu oko mene samo ga treba znati prepoznati, udahnuti i prihvatiti, treba mu dozvoliti da postane dio mene same.
Život, koji nisam naučila misliti, ostaje kaos pun pojedinosti i one onda svaka za sebe, igraju posebnu igru. Tek misleći život, počela sam osjećati njegovu ljepotu. Svi su se njegovi djelići stopili u prekrasnu istinu punu nijansi, čije su granice neprimjetljive. Tako misleći osjetih da je spoznaja organska, živuća cjelina iako je sastavljena od različitih grana. Drvo spoznaje raste i cvjeta ispreplićući svoje grane, uzdiže se prema suncu koje ga hrani i brani u isto vrijeme. U aleji, na izgled kamenih statua, osjetih izvor i tok i ušće svjesne spoznaje. Panta Rei na vratima vremena dobija svoje pravo značenje. Ako zaustavim misao u obliku neke dokazane teorije, zaustavljam tijek energije, mjenjam ritam, gubim osjećaj za dimenziju vremena u sebi.
Je li vječnost beskonačnost trajanja u dimenzijama vremena ili je ona bezvremensko postojanje?
Mislila sam, ako pronađem tako dugo tražena vrata vremena, ako osjetim početak onda negdje u daljini postoji i njegov kraj, ali sada osjećam da je vječnost nešto drugo, ona je upravo ova moja misaona dimenzija koju sam tek počela spoznavati. Na vratima vremana spoznah razliku između običnog materijalnog svijeta i svijeta ideja. Moje misaona dimenzija je most između ta dva svijeta i nju bih trebala naučiti živjeti. Zaustavih misao i tako trenutak, ovo moje sadašnje stanje, za mene postade osjećaj o novoj, do sada samo iznajmljenoj, vječnosti.
Vječnost je karusel mojih želja koji svojom beskonačnom vrtnjom stvara život i pretvara niti spoznaje u uvijek nove dimenzije za koje još nisam pronašla ime. U njoj moj unutarnji sat otkucava ritmom mojih stanja, odbrojava moje vrijeme bez obzira na zakone u prirodi.
Kao što sam se kao dijete igrala sa prizmom i sunčanom svjetlosti tako sada pokušavam u tom spektru nepoznatih boja otkriti do sada ne objašnjenu snagu moje životne energije i otkriti izvor i dimenzije njenog trajanja.
Još uvijek nesigurna u trenutku ja ponovo pozvah Dianu. Jedno veliko svjetlo, zasljepljujući bljesak, iz iznenada nastalog maglovitog oblaka, spusti boginju u beskraj moje spoznaje.
"Lutam neznanjem i gubim se u pretpostavkama."
"Nauči stvarno osjećati ono što si spoznala." boginjin glas je bio neka prekrasna nepoznata muzika.
"Kako se uči osjećati?" upitah nesigurno
"Slušaj tonove svojih misli i u njima ćeš prepoznati istinu trenutka."
"Kako se slušaju misli?"
"Sjeti se Efeza i moga hrama. Sjeti se tvog razgovora s plačnim filozofom. Tada si uistinu željela čuti njegove misli. Bila si i u aleji kamenih statua. Vidjela si zrcaljenje prošlosti u trenutku istinske spoznaje, spoznala si da je univerzum sličan velikom mozgu u kojem su pohranjena sjećanja i misli onih koji su bili prije tebe."
"To su bile tuđe misli."
"Tvoje su ti bliže i prisnije. Nauči ih pretvarati u simfonije kojima ćeš nadjevati imena." boginjin glas se mješao s tonovima nekog novog doživljaja. Povela me je ponovo na početak spoznaje da uistinu naučim slušati sfere univerzuma i gledati očima sna. Kao da sam ušla u labirint kristala predamnom se ukazaše zrcala iz kojih mi se smiješila prošlost.
Pred mojim unutarnjim očima se pojavi čovjek obučen u bijelu lanenu odoru sa citrom u ruci.
Njegova muzika je drugačija od one koju sam do sada slušala. Oko njega sjede mladi ljudi isto omotani lanenim togama. Odjednom shvatih da ne čujem nego osjećam tonove. Neka nova spoznaja budi misli u meni. Pred očima mi zaigraše nove boje, svaki ton njihova nova nijansa.
Misli nam se počeše spajati u doživljaj trenutka. Stojim u grupi mladih ljudi podno Parnasa pred Apolonovim hramom gdje je Pitagora često podučavao učenike. Čovjek u sredini na nozi ima zlatni znak, božanski pečat njegovog pripadanja svijetu neka druge spoznaje. Sjetih se satova iz filozofije, sjetih se trga cvijeća i našeg davnog lutanja vremenom.
Kako je Pitagora znao ovo što mi danas osjećamo? Njegova tvrdnja da se vrijeme vraća uvijek na početak, da krug, harmonija našeg stvarnog postojanja nikad ne prestaje, mi, tek u ovom trenu, postaje jasna.
Zašto je odabrao Apolonov hram za sastajalište? Možda zbog toga što je to mjesto na kojem su spojene energije univerzuma, sunca, mjeseca, zemlje i vode pa tu nastade proročište? Možda zbog Pitije koja je tu svoje astralno tijelo prala na Kastalskom izvoru i oslobađajući nove treptaje energije dobijala snagu proricanja ili samo zbog vjerovanja da se tu nalazi pupak svijeta.
Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha. To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one spajaju u simfoniju stvarnog postojanja. Pitagora je na tom mjestu otkrio božje oči, vjerovao je da tu završava i da iz njega počinje spiralna dinamika, simfonija našeg stvarnog postojanja.
On nas navodi da osjećamo tonove njegove citre, da vidimo planete koje svojim pokretima stvaraju simfoniju univerzuma koju mi ne čujemo jer smo s njom rođeni i nemožemo razlikovati tišinu od najfinijh tonova niti naše svjesne spoznaje.
Osjetih muzikom njegovu blizinu iako tisuće godina stoje među nama. Simfonija univerzuma je zatvorila vrijeme u neprolaznost. Doživjeh trenutak u kojem je bila skupljena sva ljudska spoznaja. Sjedinjena sa tonovima Pitagorinih planetarnih sfera ja odjednom svojim unutarnjim očima vidjeh najfinije niti mojih misli. To je bio razgovor bez razgovora, ali moje i njegove misli su bile poezija koju smo osjećajući je ujedinjavali sa simfonijom univerzuma i vraćali se na početak u trenutak između svjetla i tame. Pitagorine misli su postajale dio moje svjesne spoznaje i ja se sjetih razgovora sa Heraklitom pred Dianinim hramom u Efezu. Zatvorih oči i vidjeh Pitagorine misli u beskrajnoj harmoniji boja.
Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji.
Oko nas uskovitlana energija, muzika onoga što sam nekad davno nazivala nebo.
Devet krugova, devet muza koje stvaraju i brane ljepotu, samo devet brojeva koji prelaze u beskonačnost spoznaje, devet dobrih svjetova do vječnosti. To su brojevi koji žive, stvaraju harmoniju univerzuma prelaze u njegovu simfoniju. Niti moje spoznaje zatvaraju te krugove i nose me u vječnost. Tu prepoznah Danteove misli u razgovoru sa Pitagorom. Telepatska svjesnost dvojice velikana ljudskog sna otvori vrata raja. U tom trenu se izgubi moja trodimenzionalna spoznaja, osjetih širinu beskraja pređoh u san o samoj sebi. Diana se dobroćudno nasmješi i sjedeći na rubu devetog kruga postade svjetlo mog buđenja.
Pitagorina magična zvijezda, u kojoj slijedeći misli osjećam zlatnu spiralu i oblikujem zlatni rez. Na njegovoj zadnjoj točki su skrivene oči božje. Ovdje podno Parnasa spoznah snagu Pitagorine ideje i oči božje uistinu zasjaše u meni. Njihov pogled, blješteća nit moje svjesne spoznaje me poveza s univerzumom i posta nit moje vječnosti u beskonačnosti postojanja.
U meni su sjedinjeni biskupski štap, Leonardova "Mona Lisa" i Dalijeva "Posljednja večera" Zlatni rez ujedinjuje moje postojanje s mojim mislima, oblikuje spiralu od svih devet krugova kojima putujem vremenom, vraća me na početak kojeg nema i nosi prema kraju beskraja, beskonačnosti koja je jedino moguća u prolaznosti moga tijela.
Oči božje, svjesno spoznati trenutak u meni, mi odaju stvarnost onakvu kakva jest, nose me na strunama velike svjetske harfe u prošlost i budućnost. Simfonija univerzuma je moja stvarnost, moj trenutak, moj život.
Sjetih se zemlje iz koje sam krenula na ovo daleko putovanje. Tamo je vjerovanje u misteriju nastanka svijeta još uvijek jače od istine koju sam osjetila bježeći iz nametnutog mi vremena, tamo se samo u odabranim krugovima sluti ovo što ja svjesno spoznajem.
"Moram se još jednom vratiti u zemlju sunca." pomislih odrešito
"Ne moraš se vratiti ti ju nosiš u sebi, ona je ovo prekrasno vrijeme koje sada osjećaš u sebi." reče mi boginja.
Misao me vrati u aleju statua. Pored mene stoji nasmješeni bezimeni pjesnik. Ispred nas statua čovjeka razbarušene kose, koja mi plazi jezik i u ruci drži figuricu Kronosa.
"Njegova kosa je živa."reče pjesnik
"Dotaknut ću pramen"
"Pričekaj još malo. Čini mi se da nam želi otkriti još neku tajnu"
"Statue ne govore"
"One misle, slušaj misli pa ćeš čuti glasove tvojih pradjedova"
"Mit o pramenu Kairosove kose se pretvorio u novi"
"Trenutak je dobio pravo značenje u ovom novom neurološkom mitu"
"U onom davnom vremenu, vremenu prije našeg vremena, u vremenu kada je Einstein bacio stoljetnu Newtonovu istinu o sili gravitacije sa predstolja znanosti, kada su Planck i Kopenhaška škola ušli u tajne mikrouniverzuma izgledalo je da su se otvorila vrata u dubinu duše, u svijet našeg istinskog postojanja."
"Tada se dogodio kraj prvog svjetskog rata i Weimarska republika"
"Sjećam se, to su povjesne činjenice, ali šta hoćeš time reći"
"Tada su od Einsteina napravili " Tigra od papira", simbol koji je u umjetnosti i politici djelovao kao jedna vrsta proroka"
"Nisu ga tada razumjeli, ali nisu ga razumjeli ni kasnije. Ni mi ga nismo razumjevali."
"Postao je kult figura iako ga nismo razumjeli, ali ja se pitam da li ga danas razumiju"
"Danas ga nije potrebno razumjeti, danas je potrebno slušati misli koje su se podigle iz njegovog pepela."
"U onom davnom vremenu su nastale bezbrojne karikature na njegov račun"
" Ne znam jeli to sjećanje ili misao koja me upravo dotiče, ali ja vidim njega i još jednog muškarca u razgovoru"
"Tko je drugi muškarac?"
"On ga zove Bernardić"
"To je vjerovatno Bernard Shaw koji ga jednom upitao: Kaži mi Einsteinčiću razumiješ li ti stvarno ono što tvrdiš"
"Moja misao je upravo dotaknuta njegovim odgovorom" zaustih
"Ne, ali razumiješ li ti samoga sebe Bernardiću?" ubrza s odgovorom moj bezimeni pjesnik.
"Jesu li to sjećanja ili mi sada saznajemo nešto novo?" upitah i sebe i njega u isto vrijeme.
"Činjenica, da je Einstein bio genije i da je imao čudesnu frizuru, je ostala misao koju srećemo u ovoj misaoni svakodnevno" odgovori mi pjesnik.
"Njegova kosa je postala jedan od znakova vremena u kojem je živio. Ja ga danas u svom svijetu poistovjećujem s Kairosom. Želim dotaknuti pramen kose koji je obilježio nastajanje jednog novog mita u povjesti čovječanstva."
"Dozvoli da te njegova misao dotakne." usprotivi se pjesnik
Neslušavši ga dotaknuh pramen kose i statua mi se nasmješi.
"Ti si prva koja je shvatila promjenu mita" njegova misao dotaknu moja osjetila.
"Vi ste stvorili trenutak."
"Ne, ja sam ga samo spoznao"
"Zašto ste od svoje kose stvorili aureolu, koja sjaji već stoljećima?"
"Ti si dotaknula pramen, šta si pri tome osjetila?"
"Trenutak u kojem osjetih dobrotu ideje, revoluciju znanosti i vječnost personificiranu vašim likom"
"Je li to bio osjećaj sreće?"
"Vaša kosa je metafora za energiju koja traje već stoljećima"
"Jednom mi je jedna mala djevojčica napisala pismo s željom da joj odgovorim da bi bila sigurna da postojim. Vama se ovo čini sigurno čudnovato, pisala je, ali cijeli moj razred misli da ste vi samo jedna figura iz stripova."
"Jeste li joj odgovorili?"
"Poslao sam joj moju fotografiju na kojoj je moja kosa puna elektriciteta stršala oko mog lica"
"Vi ste bili u svom vremenu personifikacija Kairosa"
"Ti si prva koja mi to kaže. Drugi su me nazivali genijem, poetom muzičarom, ali me nitko nije utjelovio u antički mit."
"Vi ste stvorili mit"
"Mit je stvorio mene. Tvoje putovanje vremenom te vratilo skoro na početak. Bila si na vratima vremena, osjetila si svoju četvrtu i petu protegu . Sada si tu u aleji kamenih statua koja je nastala snagom misli i ljepotom svjetlosti. Nošene njenim valovima tvoje misli nadmašuju konstantu, postaju brže od brzine svjetlosti. Postala si davno otkriveni promatrač i ušla zajedno sa mnom u mit o njenom nastanku." njegove misli su postale vidljive u odsjaju sunca koje je trajalo nad nama.
"Sjećaš li se našeg posjeta Einsteinu u Bernu." upita me pjesnik koji je cijelo vrijeme mog misaonog dialoga s genijem stajao ne progovorivši ni riječ.
Pomisao na te trenutke nas vrati unazad u Kramgasse 49. Bio je prekrasan jesenji dan. Šetali smo gradom na Aari i uživali u podnevnom suncu. Nad jednim od zvona pored ulaznih vrata pročitasmo ime Einstein.
"On je još uvijek stanovnik Berna i ove kuće" reče pjesnik
"I danas pedest godina poslije njegove smrti možemo pozvoniti na vrata njegova stana" rekoh zadivljena
"I činit će nam se da je samo trenutačno otsutan, da je možda otišao po novine ili skočio do patentnog ureda."
Ušli smo u hodnik kuće i počeli se uspinjati stepenicama. Na prvom katu su dva ulaza, dakle dva stana. Na jednim vratima pročitasmo "Modeagentur Hot Couture", a na drugima ponovo Einstein.
Pozvonili smo i ušli u prostor koji je Einstein 1909 napustio i više se nikada u njega nije vratio. Njegove slike na zidovima govore o vremenu provedenom tu, ali i o vremenu koje je on pretvorio u nama dohvatljivu dimenziju. On s kredom u ruci pred pločom na koju je napisao formulu koja je promjenila svijet, on privatno kao violinist, kao prijatelj, kao ljubitelj djece. Na jednoj ploči njegovom rukom napisan citat "Teorija relativiteta je rođena u Kramgasse 49". Nasmješeno lice okrunjeno grivom od kose, fotografija sa isplaženim jezikom koja je postala ikona znanosti konzervirana u stan u kojem je on, prije nego je postao ikona, stanovao. Sve što nam se činilo da vidimo mi smo uistinu i čuli.
"Bog se ne kocka" glas je dolazio iz fotografije s isplaženim jezikom i ispreplitao se sa tonovima struna violine.
"Ovo je simfonija univerzuma." pomislih
"To je simfonija mog sna koji se još uvijek nije ostvario." začuh glas koji je dolazio s fotografije na kojoj Einstein zapisuje formulu E= m x c*.
Napustili smo stan i kuću puni energije koja se uvlačila u naše misli i ostala zauvjek dio nas.
U kući pored je restoran. Željeli smo nešto popiti. Tu smo još jednom osjetili magiju njegova imena. Na jelovniku pročitasmo "Einsteins- menu"
"To moramo probati" reče pjesnik
Donijeli su nam kuhanu šunku u sosu od senfa, farfalle u sosu od rajčica i salatu.
"To sam ja stvarno često tu jeo" Einsteinova misao se ispreplete s mojom.
"Kako se zvao restoran" upitah ga
" Zove se još uvijek Pastamania"
"To je moje Blato i tvoja mala kavana." reče pjesnik
"Tu sam ja smišljao formulu i sanjao o univerzalnoj teoriji koja bi ujedinila univerzum i misao" reče nam starac sjetno.
"Vi ste tvrdili da se Bog ne kocka"
"To tvrdim još uvijek. Onaj tko dokaže da strings ima gravitaciju taj će dokazati i moju tvrdnju."
"U našem vremenu smo doživjeli nastajanje Supernove"
"Ja sam je predvidio, ali nisam dočekao trenutak dolaska svjetlosti"
"Kada je konačno stigla, kao val pun čestica, uzdrmala se zemlja, zadrhtali svi mjerni instrumenti od svjetlećih iskrica smrtnog grča umiruće zvjezde."
"Energija ne nestaje. To je u isto vrijeme bilo rođenje nove neutroske zvjezde" vidjeh njegov osmjeh u misli koja me dotaknula "Ti i tvoj pjesnik ćete lutati vremenom do novog velikog praska i vidjet ćete svjetlo nad svjetlima i proći još jednom kroz vrata vremena i osjetiti misli koje se ujedinjuju s univerzumom i tada ćete mi povjerovati da se Bog nikada ne kocka"


Tu na granici između relativiteta i kvanta, između neba i planete, u sutonu koji nikada ne prestaje, mi nastavljamo slušati melodiju koju, s vremena na vrijeme, pokušava razbiti vjetar s nekih dalekih mora.
Skidajući sve ono sa sebe, što nas čini nama, u onoj drugoj, našoj stvarnosti, tek ovdje u aleji kamenih statua, sam spoznala prevaranta u sebi.
Sada sretna i umorna od dugog putovanja vremenom sjedim na hridi iznad mora i pozdravljam galebove.
Arkadija me pozdravlja oblacima koji se kao ovčice šire poljima. Sunce pretvara njihovu bjelinu u blješteće putokaze. Grad Sunca širi svoje granice i postaje uistinu grad u kojem sanjam život.
Oči neba, treperave i stvarne, postaju jedina veza između jave i sna. Vrativši se u varljivu stvarnost ja zatvorena u svom ludilu sanjam Grad sunca i arkadijski slobodne dane sretnog trajanja. To je nekada pustinja u kojoj pjesak pleše menuette, u kojoj svjetlost traje vjetrom i ubija nesposobne i proždrljive, a nekada je zvuk zvona bijelih ovčica koji dolazi sa obližnjih brežuljaka. U Arkadiji i gradu sunca treba znati živjeti, treba znati preživjeti, treba znati grliti zrake sunca, milovati vodu, plesati na vjetru i prepoznati oazu, svoje mjesto pod suncem u beskraju vječnog sna. Materija životnog u meni dobija svoj oblik tek istinskim sudjelovanjem u trenutku. Osjećaj pretvoren u kičastu sliku, napisanu ili izgovorenu riječ postaje jeftina kopija pravog sna. Tragedija počinje onda kada više nema unutarnjeg dijaloga ili kada onima koji očekuju lažne simbole serviramo golu istinu unutarnjeg previranja.

Keine Kommentare: