Poetika postojanja...



Integralna umjetnost je umijeće vremena, zagrljaj stvaraoca i njegovog djela. Slikarstvo, glazba, pisana riječ, sve je to odraz vrtloženja naše nutrine, spiralna dinamika našeg postojanja u trenutku nadahnuća. Zatvorite oči i gledajte srcem, uronite u ekliptiku nutarnjeg sunca i oćutite trajanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme iz koje, kao lepršavi leptiri, izranjaju vaše misli i vaše osjećanje osjećaja.

Freitag, 16. November 2007

O ludama i ljudima


U mojim zrcalnim neuronima se smiješe lica, ali ja u njima ne prepoznajem osjećaje. Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života. Kako prepoznati iskrenost u osmjehu? Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću saznati istinu? Tko će na koncu ubiti kralja?
Na stolu leži upravo pročitana knjiga David Servan- Schreiber "Die Neue Medizin der Emocionen".
Autor je uspio tom knjigom, povezati znanstvene spoznaje s porukama od vitalnog značenja i tako ta knjiga, za mene, postaje lijek protiv negativnih osjećaja.
Život svakoga od nas je jedinstven i podjednako opterećen igrom sudbine i na svoj način težak. Zaboravljajući to često se uhvatimo u razmišljanju i otkrijemo u sebi zavist prema tuđim životima.
"Oh, kada bi bila lijepa kao Marilyin Monroe ili da barem imam talent Marguerite Duras.
Sigurno onda nebih imala ovih problema s kojima se danas bakćem."
Istina je, nebih imala iste probleme, imala bi njihove probleme. Tada bih svoju ljepotu i svoj talent utapljala u alkoholu i vjerovatno zavidila prodavačici na trgu cvijeća.
"U glavi je mozak, a u mozgu još jedan mozak, emocionalni mozak koji često svjesno neiskorišten regulira rad hormona, određuje otkucaje srca i podiže ili spušta pritisak krvi, usmjerava brzinu probave i upravlja imunim sustavom."
"To nema nikakve veze s emocijama." bio je moj prvi zaključak čitajući tu tvrdnju u knjizi. Probuđena znatiželja u meni me tjerala u avanturu čitanja i tako sam došla do rečenice "Mi smo osuđeni da živimo s još jednim mozgom u unutrašnjosti mozga koji priznajemo da smo prokleti posjedovanjem tog često svjesno nespoznatljivog dijela mozga koji posjeduju i sve životinje."
Tada se sjetih knjige "U potrazi za Spinozom."
"Emocije su u evoluciji nastale prve, a tek iz njih su se razvili osjećaji" pročitano se pretvori u misaonu sliku. Vidjeh ono što sam mislila da je nemoguće, iz treptaja srca, se pred mojim unutarnjim očima, odvojiše oči boje sna i ja u bljesku mog untarnjeg sunca vidjeh osmjeh koji pamtim iz djetinjstva.
"Zar emocije nisu instikti?" pitam nesigurna svoj misaoni um povezujući zapamćeno s novopročtanim dok je osmjeh nestajao iz mog zrcalnog labirinta.
"Sjećanje je ono što te prisiljava da povezuješ i nadograđuješ već naučeno." začuh glas istine. Lik renesansnog filozofa se, kao na početku priče, pojavi u mojim zrcalnim neuronima.
"Čije su ove oči koje susrećem u snovima." pomislih zbunjeno misaonim umom.
"Te oči su tvoja sudbina. One će uvijek u tebi izazivati ugodu, njih ćeš sretati na granici svijetla i tame u trentku kada emocije prelaze u osjećaj koji ćeš pamtiti" pričinilo mi se da je glas dolazio iz dubine, treperio je iza mojih misli.
"Tužna sam, objasni mi osjećaj ugode, kako ću ga prepoznati u sebi?" pokušah nastaviti dijalog s tim nepoznatim djelom moje svijesti.
"Sjeti se hedonizma i Epikura. Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti." glas je ovaj puta dolazio iz mog sjećanja.
Vratih se ponovo čitanju knjige o novoj medicini za emocije.
"Životinje koje na sreću ne posjeduju misaoni dio mozga su najbolji predstavnici hedonizma, one žive ugodu nesposobne da na nju djeluju, nesposobne da je kupe ili pozajme na sajmu taština." pomislih sada vjerujući autoru te male knjižice. Počela sam razmišljati o razlikama između čovjeka i životinje i o hedonizmu.
Aktiviranjem afektivnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva zapamćene osjećaje, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati. Milost naše prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili.
Pokušah osjetiti pročitano, pozvati u sjećanje ljubav, osjećaj koji izrasta iz osnovne energije našeg postojanja. U mom misaonom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam prolazila. Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umoćenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune sreće.
Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao. Vrh planine, jezero sreće i zenit ljetnog solsticija protjeraše panteru u zaborav.
Zrelost je puna izmješanih osjećaja, tu prepoznajem sreću, ljubav, zanos, prijateljstvo i tugu. Vidim se u pustinji šutnje, pitanja koja postavljam ostaju bez odgovora, u mojim zrcalnim neuronima prepoznajem osmjehe i vjerujem u njihovu iskrenost, a onda ponovo šutnja.
"Nažalost je rijetka iznimka, u tom velikom izboru osjećaja, prepoznati pravi osjećaj i pretvoriti ga u momentano stanje, u misao o tom stanju. Teško se je odlučiti za istinu, a onda imati hrabrosti o toj istini i progovoriti. Što učiniti s probuđenim osjećajem? Prihvati ga ili odbiti? Sama odluka je najsvjesniji osjećaj koji bi trebali posjedovati. Spoznati osjećaj, a tada biti u mogućnosti taj osjećaj i opisati, dati mu logiku i smisao, protumačiti ga samom sebi osobnim simbolima, a onda ga znati podijeliti s drugima." čitajući knjigu u mom utjelovljenom umu su se stvarale nove misaone slike.
"Trebali bi se znati obraniti od odluke kojom oblikujemo svoj misaoni um u vladara našim životom. Istina je da on ima jake mišiće, ali nema osobnost. On nesmije vladati, on nam smije samo služiti." izjavio je jedan od najsnažnijih umova prošlog stoljeća i ja vidim nasmiješeno lice oca teorije relavititeta. "Život bez spoznatih osjećaja je besmisleno životarenje."
Svaki novo spoznati osjećaj poboljšava okus stvarnosti, postaje čudesan začin njenog smisla, tajna u našem osobnom receptu postojanja.
Smisao i sposobnost osjetiti taj osjećaj u sebi danas nazivamo samoosjećajnost, a onaj s kojim djelimo osjećaje s drugima suosjećajnost.
"Ja ne znam šta bih još mogao spoznati, kao dobro, kada bih izgubio ugodu okusa, ljubavi, slušanja i na koncu onog čudesnog uzbuđenja pri suosjećanju s osjećajima drugih." pročitah među redovima teksta Epikurovu misao.
"Nema ljepote ni ugode ni sreće izvan tijela. Sve je tu u nama samima, u našoj kinesferi. Tko danas želi najaviti "radosnu poruku", trebao bi iz sebe samoga širiti ugodu i znati je podijeliti s onima koji to ne znaju." razmišljam pretvarajući riječi autora knjige "Nova medicina za emocije" u svoj osjećaj.
"Ja sam djelić orkestra univerzuma i sudjelujem u nastajanju njegove simfonije." počela sam glasno misliti da bih čula svoj glas.
"Zamisli tvoje tijelo kao Stradivarijevu violinu, čijim strunama ćeš oblikovati suptilne tonove svog postojanja." odgovori mi glas iza mojih misli.
"Iako misliš da nisi, ti si ipak moderni Homo hedonikus, koji često zaboravlja Epikurovu poruku, pa traži smisao života izvan sebe. Postala si konzument tuđih ideja pa lutaš životom tražeći istinu izvan sebe, ti pasivno promatraš život ne sudjelujući u njemu. Slična si onima koji se nikada nisu svjesno upitali za smisao života, a pokušavaju ipak živjeti taj smisao od prvog do zadnjeg trenutka svoje egzistencije. Ti nosiš u sebi Dianu i Bacchusa, dozvoli im da te uistinu vode kroz pustinju šutnje osjećaja do oaze u kojoj ćeš konačno sresti oči boje sna." glas je uzburkavao u meni nove tonove i ja osjetih kako je moje tijelo uistinu sastavljeno od sitnih struna koje trepere.
"Na ovome svijetu ima dovoljno kruha za sve ljude, dovoljno ruža , ljepote i ugode i dovoljno graška, da graška u momentu kada njegova ljuska pukne. Nebo prepustimo anđelima, anđelima i vrabcima." treperi u mojim mislima
To je najljepša "radosna poruka hedonizma". Ljepota polja umjesto straha od pakla, grašak umjesto "kruha i biča" za svakoga, kako je to nazivao Nitzsche.
Moje tijelo je uistinu biološki Stradivarij. Iz spoznatih osobnih sposobnosti i mogućnosti proizlazi ugoda, simfonija neizgovorenog koja prelazi u spoznaju ugode i zanosa.
Tko to uistinu isproba neće moći tome više odoljeti?

Oči božje

Stojim još jednom na vrhu planine. Jezero istine blješti sunčanim zrkama, a otok sreće sakriven u plavićastom oblaku samo najavljuje svoje postojanje.Tražim duboko u meni mjesto, iz kojeg me gledaju božje oči, iste one oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto je točka mog prividnog smirenja, u središtu duše i tijela, točka koja me tvori svjesnim bićem i omogućuje mi da osjetim kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog se rodila svijest univerzuma. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja su rađala život u galaksijama. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će u sebi zrcaliti negovu svijest. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.
Kada pronađem to mjesto tada ću prestati biti marioneta u teatru života, postati ću sudionik i svjesno spoznati trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim.
Sada više ne vrednujem stvari i događaje nego značenja, spavam manje, a sanjam više, jer tek tako spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji me hrane ljepotom postojanja.
U ovom komadiću života spoznajem i ljubav i sada svu tugu i sva nesretna stanja crtam na komadiću leda i čekam izlazak sunca. Dok sam se uspinjala ka vrhu planine i spoznala sam da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim i ja sada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji i "oči božje" u meni mi dozvoljavaju da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se više ne želim probuditi. Slušam glasove onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka kada se otaplja led mojih tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postojii da ni jučer više nije važno.
Trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo moja misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Do sada to nisam osjećala i čekala sam neki pogodniji trenutak. U ovom trenu spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što upravo sada nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu.
Gledam Očima božjim i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i vidim trenutak u kojem spoznajem tajne univerzuma i treptaj božjeg oka u meni postaje vječnost. Tek sada shvaćam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Moja misao potaknu osmjeh ćelija u meni, smijeh koji se spoji sa osmjehom neba. Vraćam se mislima u crkvu u kojoj sam krštena. U ispovjedaonici umjesto svećenika prepoznah djedovu siluetu.
"Ovo je tren u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za sve moje grubosti i nevjerovanja i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi." govorim nadajući se da ću čuti odgovor u djedovom glasu.
"Jedino tako ćeš moći uistinu živjeti. Ispovjedaonica je ono što nosiš u sebi. Samo sebi se možeš i smiješ ispovjedati. Tvoj grijeh, tvoj preveliki grijeh je melem za dušu onih koji te ne vole. Njih ne zanima tvoja molba za oproštajem. Oni će ti i tako dalje suditi." smješilo mi drago lice iz tame odaje u koju sam kao dijete šaputala svoje strahove.
"Što da učinim s godinama koje su mi još preostale?"
"Pomiri svijest univerzuma i planetu na kojoj si rođena. Proširi dimenzije ljubavi, sjedini znanje i vjerovanje.""Učinimo to, po starom običaju zajedno." zamolih osmjeh u mojim ćelijama.

Dimenzije ljubavi

"Ostanite mi zemlji vjerni, moja braćo, ostanite vjerni snagom vaše kreposti. Ljubav koju poklanjate i vaša svjesna spoznaja služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove vječnosti. Ah, uvijek je bilo previše izgubljene kreposti" očuh djedov glas.
"Tek onda kada drvo rastući pusti u zemlju duboke korijenje, može krošnjom treperiti i sezati ka suncu." odgovrih mu kao što sam to činila u mladosti " Što se više povežem sa stvarnim životom to ću moći više sanjati. San nije suprotnost javi, nego prijatelji i moje zajedništvo."
"Ako ja nekome, koji nije nikada ronio u uzburkanom moru i nikada nije, u vrijeme pasjih vrućina, bio istiski žedan, kažem riječ voda to za njega tada ostaje samo prazna riječ. Smisao riječi svjetlost može shvatiti tek onaj koji je stajao pod golim suncem u zenitu, kada njegovi zlatni zraci sve drugo izbljeđuju i zasjenjuju. Isto tako da bi shvatili simbole i poruke iz filozofije, moramo osjetiti okuse i mirise, vidjeti sve boje zemaljskog života." odgovori mi djedov glas.
"Znači li to da sada poslije ovog putovanja zlatnim rezom mogu bolje spoznati ono što nazivam životom?"
"Vratite uništenu krepost zemlji, vratite ju tijelu i životu. Ona će dati smisao zemaljskom životu, ljudski smisao." glas istine nastavi citirati Niztschea.
"Tako je govorio Zarathustra, ali ja još uvijek nisam pronašla put kojim bih trebala krenuti da bih to ostvarila. Ovdje u ovom snu sve izgleda dohvatljivo i lako. Što će se dogoditi kada se uistinu vratim trenutku?"
"Prije svega moraš shvatiti da je smisao života u tebi samoj, upravo u onoj točki koju si sama otkrila, u točki tvog prividnog mira." djed je govorio mirno ali odrešito.
"Smisao je u čovjeku samom, smisao je u zemaljskom životu jer ga je stvoritelj tu spustio i sakrio, kao što je sakrio jezgru badema ili lješnjaka u ljusku. Stostruko je krepost već protjerana iz života, ostavljajući u našim tijelima samo ludilo za snom. Stostruko se krepost iskušala i ponovo izgubila u vjerovanju u nešto još neobjašnjeno. Čovjek je do sada bio neuspjeli pokušaj njenog utjelovljenja."
"Tko je po tvom mišljenju stvoritelj?" postavi mi još jednom ono isto davno pitanje
"On je energija koju smo poetski nazvali ljubav. On je pjesma nad pjesmama, ljepota svitanja, uzdah vjetra u sutonu, zvijezda koju tek sanjamo jer je svjetlost te daleke zvijezde još uvijek samo na putu ka nama."
"Što je sa inkarnacijom?" ustraje djed
"Misliš li na njenu mistiku ili na ono što je ljudski um smislio o njoj? On je rođen kao čovjek da bi kao Bog opraštao grijehe koje mi, da njega nije bilo ne bi ni činili. No ti svojim pitanjem otvaraš novo poglavlje u mom vjerovanju i ono se opet povezuje sa znanjem. Tu se radi o tajnama prirode i filozofiji prirodnih znanosti koje su nam već davno počele otkrivati misteriju početka. "
"Ti mi govoriš o energiji i tako pobijaš postojanje materije, ali nemoj nikada napustiti more dvoumljenja, pronađi kompas na pučini dosadašnjeg neznanja, da bi uistinu uplovila u luku spoznaje."
"Ja se nalazim na uzburkanom oceanu i uz pomoć napisanog tražim odgovore na tisućljetna pitanja. Rekao si da osjećaš sumnju u mojim mislima, sumnju koja gasi moje unutarnje svijetlo, ali ti si me naučio da onaj koji si prestane postavljati pitanja, taj prestaje živjeti.
Iz beskonačnog i nemjerljivog oceana novih ideja poželim katkada uploviti u luku vjerovanja i na kopnu dogmi mirno živjeti, ali onda me obuzme čežnja za novim spoznajama i ja ostajem vječni morepolovac u ostavštini naše prošlosti koja nam tek najavljuje budućnost."odgovorih mu Nietzcheanski.
"Mnogi, slični tebi, su se kao brodolomci vratili u okrilje apsolutnosti njegovog postojanja."odgovori mi djed tužno
"Dok znanost pobija apsolutnost, čini mi se da je dosadašnja filozofija slična kuli Babilonskoj, koja se uzdiže i želi dostići carstvo nebesko, a na zemlji se brkaju ljudske misli i postaju očajni, neutješni rezultat mudrosti."
"Onda mi objasni tajnovitosti prirode." pitanjem me poticao na razmišljanje
"Priroda sa svojim zakonima i još neotkrivenim tajnama je izazov za ljudski um, ona ga jednostavno uvlači i u pokušaje traženja dokaza o egzistenciji svevišnjega. Adam se i zbog toga rodio. Onaj tko je predan prirodi, taj je u toj predanosti bliže istini. Ako se Adam rodio da prirodi podari čistoću, mladost i djevičanski sjaj, ja želim osjetiti zemlju u svoj njenoj čistoći, njenoj mladosti i djevičanskom sjaju. Želim planetu vratiti na početak sna, na izvor prvog pokreta, u raj bez prvog grijeha i bez kasnije nastalih strahova. Želim osjetiti zov iz njene dubine, čuti eho njenih želja, biti njena tajna stvarnost u srcu egzistencije, inkarnacija u trenutku rađanja svjetla. Plava ljepotica je za čovjeka trebala postati ljubav, rađanje i sloboda, bez početka i kraja, jer čovjek je zbog nje postao čovjek, on je zbog nje tu, ona je u njemu, jer čovjek se kao i ona u njegovom najdubljem sam stvara i potvrđuje." rekoh pobjedonosno.
"Nemoj nikada zaboraviti da postoji tisuću još neotkrivenih staza ka vječnosti, tisuće neotkrivenih bolesti koje uništavaju san, niti da je još uvijek najtajnovitija priroda ljudske misli i sam čovjek kao centar svijeta, kao vječni promatrač misterije početka. Jedino on može stvarati institute za otkrivanje tih bolesti i ozdravljenje sna, a planeta, na kojoj živi, je jedino mjesto u univerzumu gdje može to i ostvariti." mirno mi odgovori djed.
"Ovdje, samo ovdje gdje sam rođena, živim u zajedništvu s onim što je rođeno, što raste i umire u tišini ove prirode. Berući voće sa drva spoznaje čovjek je spoznao i svoju prolaznost. Uvjerena sam da je moje zajedništvo s prirodom neusporedivo i nezamjenjivo i da ništa što je ljudskom rukom stvoreno, ni najplemenitija umjetnička djela pred kojima se klanjamo i koja molimo, nemogu zamjeniti ovaj život u sjedinjenju s prirodom." rekoh sjećajući otkrivanja zagonetke ljepote.
"Vrati se životu, ali nemoj nikada zaboraviti san. Uđi u svijet vesele znanosti koja će te, ako uđeš otvorena srca, odvesti na izvor spoznaje." još jednom me pouči djedova misao.
"Spoznaja je ipak još neotkriveni metasvijet."
"Postani ti poslanik mira i spokoja pobratimi lica u univerzumu. Zatvori zauvijek ona vrata iza kojih vodi put istočno od raja." djed se smješio zagonetno.
"To je već pokušao najbolji pjesnik našeg stoljeća i nije u tome uspio."
"Ne boj se! Nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive!" djed mi odrecitira prve stihove pjesme.
"Kako ću prepoznati one koji žele isto što i ja?"
Djed nastavi,
"Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena." djed zašuti očekujući moj odgovor.
"Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?" upitah ga stihom iz iste pjesme.
"Ovdje u svijetu mira i spokoja, moje se zvjezdano tijelo isprepliće s tijelima onih koji su mi sudili i s onima koji su me kažnjavali. Susreo sam misli moga brata koji me je izdao i osjetio zvjezdano tijelo žene koju sam kao mladić iznevjerio, ali uprkost tomu, jedino što ovdje osjećam je ljubav i spokoj. Ovdje u ovom svijetu više nema strahova, nema mržnje, tu su uistinu sve misli isprepletene u jednu jedinu energiju, ljubav." začuh smjeh u njegovom glasu.
"I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih , u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću."
"To znači da bi mi već ovdje na planeti trebali sjediniti misli i zaboraviti različitost u tijelima i izgledima, prepoznati sve protege kojima smo obdareni i već ovdje naučiti upravljati svojim zvjezdanim tijelom." tek sada shvatih poruku iz davno pročitane pjesme.
"Ljubav je satkana od najsitnijih struna naše svijesti, isprepletena bezbrojnim dimenzijama, ona je jedina energija koja spaja mikro i makro svijet. Ljubav je metasvijet, ona je most između tebe i mene, jedina protega u kojoj susrećeš sebe i univerzum." njegov glas mi potvrdi odluku koju sam donijela u radionici "svjest pokret".
"Onda mi ispričaj jednu ljubavnu priču koja ne potsjeća na jeftine susrete u trenutku zanosa, priču u kojoj je glavna junakinja ljubav, a da u njoj nema muškarca i žene, priču bez intriga, zapleta i sretnog završetka."
Djedov osmijeh je postao još ljepši.
"Dok sam bio s tobom, čekao sam sretni trenutak da ti ispričam ovu priču o ljubavi, ali nisam stigao, predugo sam čekao i prerano otišao od tebe."

Keine Kommentare: