"Ljubavi moja,
u oluju ruža je dolutala silueta bezimenog pjesnika. Zavoljeh njegove pjesme, njegove riječi, sjećanja na njegove oči u kojima se zrcalio san. Bila je to ljubav, krštenje bezimenog osjećaja, bio je to davno odsanjani ljubičasti san. Pružala sam ruke ka nebu, željela dohvatiti zvijezdu, uranjala sam u ocean snova, željela dohvatiti bisernicu. Promatrala sam lazur noći, njegovu zvijezdu... njegov put k meni. Njegova bezimenost je bila izazov mom srcu, sve drugo je postalo besmisleno, njegove oči sjaj bisera, znakovi kraj puta. . A onda, iznenada vidjeh svoj lik u dubini njegova pogleda...
svitanje se rađa, a ja tek sada snena postajem tvoje duše sjena i veslim se danu i tvojemu glasu.
tvoje duše sjena."
u oluju ruža je dolutala silueta bezimenog pjesnika. Zavoljeh njegove pjesme, njegove riječi, sjećanja na njegove oči u kojima se zrcalio san. Bila je to ljubav, krštenje bezimenog osjećaja, bio je to davno odsanjani ljubičasti san. Pružala sam ruke ka nebu, željela dohvatiti zvijezdu, uranjala sam u ocean snova, željela dohvatiti bisernicu. Promatrala sam lazur noći, njegovu zvijezdu... njegov put k meni. Njegova bezimenost je bila izazov mom srcu, sve drugo je postalo besmisleno, njegove oči sjaj bisera, znakovi kraj puta. . A onda, iznenada vidjeh svoj lik u dubini njegova pogleda...
Ponoć je već davno prošla, zvijezde trepere krajem ljeta, a ja mislim na ljeto provedeno s tobom i evo sjenka moje duše šapuće, sjenki duše tvoje. Ljubavni ples duše i njene sjene, igra tetrijeba i ždrala, mjesec i venera u vječnom zagrljaju božanskoga vala, kralj nebeskih i morskih mijena, tvoja treperava ljepotica noći je već pomalo snena. Gledam nebo, čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde i milovanjem nježnim, poljubcem Boga bude usnule zvijezde. Ostala sam sama ali tanane niti sjena sjene sjena sjenom krije tugu sjene, dok tvoja kraljica noći svlači se bez srama, pred očima tvojim, tim vrancima čudnim, donosiocima sreće te čudesne i vječne svijetlosne mjene. Maglovita duša i njene duše sjena stvara uvijek nove sjene da onostrano ne ostane zaleđeno u svijesti kao moga srca sjeme. Mistični i mudri, oči tvoje snene, ti nebeski vranci obilježja snova, snova nove sjene, a moje duše sjena putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti dok buđenje zaborav joj nosi.
ah dragane dragi o tvom zagrljaju sanjam i dobijam duševnu snagu.Um moj trepti, šapuće mi duše sjena, vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit. Tvoje oči snene, vranci jezde granicama uma i moju dušu stavljaju na vagu, vagu koja može dušu i tijelo u ravnoteži sanjat.Hrabro gazim putevima straha, vranci me nose u carstvo tvojega uzdaha, a iz srca izrasta simfonija životne krune, srce srcem srcu moja ruka dodiruje te božanske strune .svitanje se rađa, a ja tek sada snena postajem tvoje duše sjena i veslim se danu i tvojemu glasu.
tvoje duše sjena."
"To tamo iza očiju neba, bdije Sofia nad tvojim životom, slična majci koja je u beživotnu materiju udahnula svijest i uzdigla je u astralnu dimenziju postojanja." šapnu Diana u meni
"To je bilo ono prekrasno vrijeme pripadanja koljevci početka." Dianin glas se mješao sa istinom koju sam čitala u knjizi o postanku svijeta.
"Oživjela materija, mudrost zgusnuta u tijela stvaraše vrstu iz koje se razvio gigant sapiens. On, obdaren svjesnom spoznajom, najkompliciranijom tvorevinom univerzuma, zavlada planetom i oduze tijelu, rođenjem mu poklonjenu nadarenost. Prizemljujući svoju misao Sapiens je sam počeo stvarati materiju i počeo vjerovati u nju, iako u nju do danas nije uspio udahnuti svijest. Beživotna materija je odavala njegovu moć, postajala zrcaljenje njegovih želja i Sapiens se u svojoj pohlepi odvojio od izvora iz kojeg je nastao." u Dianinom glasu se osjećala ogorčenost.
"Misliš li da sam i ja takva?"
"Ti si jedna od njih." glas boginje je bio oštar kao oštrica brijača.
"Zašto nas nisi zaustavila, zašto nam nisi pokazala pravi put?"
"Pokušavala sam, ali među Božanstvima je uvijek bilo i bogova zla koji su se koristili vašim neznanjem. Zlo se uvuklo u misao nekih i oni su, slijedeći energiju svojih bogova, postajali kradljivci tuđih snova. Stvarali su svoj Olimp s kojeg su počeli upravljati vašim sudbinama. Mutili su ljepotu izvora i među vas prosipali mržnju i strahove i nametali vam vjerovanje u njihovog Boga, koji je tražio žrtve i odricanja." boginjin glas je bio tiši nego inače.
"Ja, jedna u nizu Sapiensa još uvijek nisam potpuno svijesna da u nebeskom beskraju, u prostoru iza mojih misli, branjen demokracijom među zvjezdama, za mene nedohvatljiv i nespoznatljiv, okićen mitovima i tajnom punom strahova, postoji izvor iz kojeg izvire Svijest." pomislih vođena Dianinim mislima.
Rimski triumvirat
"Ja nosim u sebi znakove današnjeg giganta koji je znanje, preuzeto od Rimskog triumvirata Pluto, Merkur i Apollo, stavio pod okrilje muškog uma. Patriarhat je zavladao svijetom i tako je i onaj najviši princip u prirodi, tajnom obavijen izvor života dobio znamenje čovjeka, u oblicima muškarca i pojavio se "dobri Bog" koji je određivao naše sudbine. Zbog njega je zaboravljena Sofija, majka musrosti, a Giordanova Diana je ostala samo ljepota misli zgusnuta u ljepotu stiha "Herojskih zanosa"." rekoh pjesniku dok smo poslije gledanja filma o ratu svijetova, u našoj dnevnoj sobi ispijali piće pred spavanje.
"Sapiens se osilio, pa izgubivši vezu sa izvorom, on netraži dobrog Boga u sebi, on ga se boji, ali još uvijek sniva vlast iznad te neobjašnjene vlasti i kao što je u mitologiji bilo dobrih i loših božanstava tako on danas izmišlja Gigante a la "prolupali naučnik", koji je nezasitan moći i kojega se mnogi boje. Da bi oprao svoju lošu savijest suprostavlja mu izmišljene heroje sna u kojima personificira svoje znanje. Rat bogova se nastavlja, nastaje nova mitologija koju će generacije za tisuće godina učiti. Izašao iz literature taj gigant danas puni kase u kinima i replicira se u različite oblike zla. Postaje Frankenstein, Dr. Yekyil i Mr. Hayde, Dr. Mabuse, Dr. No, Dr. Moreau, zli bogovi o kojima će se jednoga dana razmišljati kao što mi danas razmišljamo kada čitamo Ilijadu i Odiseju." odgovori mi pjesnik.
"Činjenica da na kraju ipak dobro pobjedi, u današnjem vremenu, ne opravdava ideju stvaranja novih čudovišta." rekoh dok mi je pred očima još uvijek titrala upravo odgledana strahota.
"Mi ne čitamo te knjige." reče pjesnik
"Ali gledamo filmove, jer više skoro nema drugačijih. Dobro i zlo u sukobu svakodnevice, rat dobrih i zlih svjetova, pod morem niću gradovi zla, u planinama se gnjezde umovi puni mržnje i želje za uništenjem snova." bujica mojih misli uskovitla ljepotu trenutka u kojem smo trajali
"A onda se pojavi Bond, James Bond i snagom svoga uma uništi gnjezda iz kojih izlijeću jahači apokalipse, ali još uvijek nije uspio pronaći klicu iz koje se zlo širi." nastavi pjesnik moju misao.
"Izgleda mi da je sve u našim životima već više puta otkriveno. Na početku uvijek zlo širi svoju energiju, a onda se iz straha od te pošasti budi dobro u čovjeku. Mi tako omamljeni živimo, a u potsvjesti tinja bojazan od sljedeće pošasti koja će nam se nametnuti. Pri tome naša stvarnost ostaje nedotaknuta svjesnom spoznajom i mi još uvijek vjerujemo samo u ono što naše oči vide. Mnogi se još uvijek radije uspoređuju sa personificiranim zlom nego nevidljivom snagom početka." rekoh ispijajući konjak.
"Dok smo čitali mitove o bogovima i božanstvima, nismo razmišljali o uzrocima njihovog nastajanja. Učili smo ih napamet, prepričavali, uživali u pravednosti bogova, bojali se njihove osvete. Tako se ni danas ne pitamo za uzroke nastajanja tih čudovišta nego se zadovoljavamo činjenicom da izmučeno dobro ipak na koncu pobjeđuje. Duboko u sebi ja još uvijek vjerujem u moć još neotkrivenog izvora božanskog principa i upravo zbog toga me fascinira novonastajuća znanost i u njoj očekujem odgovor."
"Ali na njenim temeljima neki umovi stvaraju uvijek nova čudovišta koja skrivena od svijeta snuju zlo." odgovorih mu gledajući u njegove snene oči.
"Ti umovi su stvorili i superčovjeka koji leteći svjetovima brani čovjeka u čovjeku." smješeći se odgovori pjesnik
"Što je sa Ljubavi?"
"Nažalost, ona ostaje zatvorena u priče i pojavljuje se samo u jeftinim romanima i filmovima." odgovori mi pjesnik gledajući u nebo.
"Mi je osjećamo i srećemo je persoficiranu u našim snovima." odgovorih mu sjećajući se nedavnog sna.
"U univerzumu postoji mjesto, mjesto između zemlje, mora i svjetla nad svjetlima, mjesto s kojega se vidi i čuje sve, mjesto na kojem se sve miriše i sve osjeća, mjesto na kojem je ljubav najviša svećenica, to je mjesto nad mjestima, s njega krećemo u pustinju koju nazivamo stvarnost." reče mi pjesnik dok smo zagrljeni stajali na hridima iznad mora.
"Gdje je to mjesto?" upitah ga snena
"Ovdje gdje smo mi. Mi ga svojim postojanjem stvaramo"
"Šta je ovdje bilo prije nas?"
"Neki tvrde da je tu bio kaos" pjesnikov glas je dobio drugačiji zvuk
"A onda je nastao univerzum i mi u njemu"
"Mi smo dio njega, mi smo početak, bez nas nebi bilo ni njegove harmonije."glas mu se ponovo sjedinjavao s tonovima sna.
"Mi smo dio Mandelbrotovog drveta koje štiti naš život od uništenja. Nekada se, u ovom beskraju osjećam kao Schroedingerova mačka zatvorena u kutiju sna. Bojim se probuditi, jer kada otvorim kutiju, iza sna se javljaju različite mogućnosti od kojih je samo jedna istinita. Ovdje u snu smo branjeni od demona koji pokušavaju promijeniti zakone naših života."
"Vratimo se u stvarnost" reče mi pjesnik nepovjerljivo
"Šta misliš gdje smo sada?"upitah ga da produžim san
"U tvojoj priči."
"Objasni mi kako smo stigli u priču" odgovorih mu pitanjem.
"Možda smo negdje u svjesti prekoračili granicu brzine pa stvarno lutamo vremenom u oba smjera"
"Možda smo stvarno nesvjesno otkrili tako dugo traženu vremensku mašinu"
"Ali ja ne osjećam kvantizaciju" reče mi pjesnik smješeći se.
"Ne možeš je osjetiti kada još nismo stvarno naučili što je to"
Oko nas su pod sunčevim zrakama blještala zrcala i iz svakog ugla nam se ukazivao novi prostor i neko drugo vrijeme.
"Do maloprije smo bili u našoj dnevnoj sobi. Sada ti meni objasni kako smo ušli u ovaj svijet zrcala"
"Vjerujući" rekoh mu nesigurno jer sama nisam znala pravi odgovor.
"U što?"
"U ljubav, jer ljubav je jedina energija koja ne poznaje entropiju, ona uvijek iz sebe same izrasta, ona se ne nagomilava, ona je sama sebi izvor" odgovorih glasom punim ljubavi.
"Hoćeš reći da smo ušli u neku bajku koju smo kao djeca slušali?"reče mi pjesnik još uvijek nepovjerljivo.
"Možda." rekoh nesigurna tražeći neki znak koji bi mi otkrio tajnu trenutka.
"Ali na vratima bajki stoje uvijek zli duhovi koje treba pobjediti i dobri u koje treba vjerovati" reče mi pogleda puna sna.
"To je ono što smo kao djeca učili da bi postali dobri ljudi. Sjećaš li se da su bajke uvijek završavale pobjedom dobrih, u njma je Ljubav uvijek pobjednica."
"Vjerovanje u nešto neobjašnjeno uvjetuje pobjedu nad heretičkim vjerovanjem, da bi povjerovali u dogme"
"Zbog toga jer nismo povjerovali u dogme smo voljom onih koji su bili jači protjerani iz zamišljenog raja"
"Zar to nije bila volja Božja?"upita me pjesnik smješkajući se.
"To je ono još neobjašnjeno u nama, to je ono što je stvaralo mitove, ono što je isprepleteno u svim dječjim bajkama u svim religijama pa i našoj, osjećaj straha od nepoznatog. To nepoznato uvijek umrtvljuje osjetila, koči želju sputava ljubav, traži žrtve."
"Žrtvovanje je ružna riječ" kratko će pjesnik
"Priča kaže da je Isust žrtvovao sebe da bi mi živjeli, ali čovjek je bio prije njega, on je došao kasnije."
"Zašto je to učinio?" još kraće upita pjesnik
"On je samo dio priče koju su stvorili drugi da ne otkrijemo istinu početka, da prestanemo pitati i odgovarati, da ne stignemo do izvora, da ne otkrijemo ono što je Giordano ipak spoznao" odgovorih mu u jednom dahu nedozvoliviši da mi ponovo prekine misao.
"Bog ima bezbroj oblika, on je multiplicirana istina koja živi u svim narodima" pjesnik ustraja kao i obično u svojim tvrdnjama.
"On je bio i prije nego je rođen u štalici, on se udomio u čovjeku za čovjeka, on je beskonačnost koja traje u konačnosti tijela koje su ubili moćnici vremena da mogu dalje vladati neukima. On je Schroedingerova mačka zatvorena u kutiji ljudskog nezanja. Kada otvorimo kutiju umire vjerovanje." izgovorih misao nesigurna u ono što govorim.
"Mačka je izmišljena da bi nam postalo jasno da još uvijek nerazumijemo koje mogućnosti se u nama i prirodi skrivaju." pjesnik ovaj puta potvrdi moju misao
"Za mene je Bog ljubav, energija kojom smo pobijedili vrijeme i ušli u svijet zrcala" rekoh mu tiho promatrajući obrise prostora koji su se javljali u zrcalima.."Uspjeli smo ovaj put zajedno doći do vrata vremena. Ovdje se zrcali prošlost i naslućuje budućnost, ovdje je raskrižje svih puteva kojima smo kročili."
San potraja i mi se odlučismo za jednu od mogućnosti koje su nas mamile iz zrcala. S hridi krenusmo obalom ka jugu. U daljini se nazirao Artemidin rodni grad, grad u kojem je dolaskom rimljana Artemida postala Diana. Dan se bližio kraju i ljepota zalaza sunca je najavljivala naše godišnje doba.
Jedno od sedam svjetskih čuda, Dianin hram u Efezu, zablješti pred nama u svom punom sjaju. Zaustavismo se pred hramom.
"Ovo je vrijeme poslije Golgote." tiho reče pjesnik
"Kako znaš?"
"Pogledaj tamo je biblioteka koja je izgrađena kasnije, u njoj su predane statue Sofije, Arete, Ennoie i Episteme."
"Mramorna ulica vodi do teatra u kojem je kovač srebra podigao ustanak" rekoh tek sada primjećujući da je i narod koji se skupio podjeljen u grupe.
Diana je boginja mjeseca, majka života i lova, njeno trojstvo je stvorilo kult u koji puk vjeruje.
Pogledah u nebo, bjela golubica je kružila nad nama.
"Diana nas prati" rekoh pružajući ruku i golubica sleti na moj dlan.
"Ona je tu i prima žrtve onih koji vjeruju" odgovori mi pjesnik ljutito gledajući u statutu boginje.
Mlada žena stade pred žrtvenik i zaplaka.
"Kraljice neba, boginjo plodnosti, spasi me, spasi ljubav i život moj, pomozi mi da postanem majka" skidajući sa vrata bisernu ogrlicu, očiju uperenih u Dianin kip, zaplaka. Biseri zasjaše na žrtveniku.
Pored nje je stajala starica moleći za život sina, oronuo muškarac za kišu u vinogradu.
Na žrtveniku je svjetlilo sve više bisera i dragulja.
Na nebu zasja mjesec. Puk je vjerujući odlazio iz hrama. Mi smo stajali neprimjećeni ispred žrtvenika.
Odjednom se u hramu pojaviše muškarci u mantijama s kapuljačama na glavi. Lica im nismo vidjeli, ali njihove ruke su grabile blago sa žrtvenika.
"A narod vjeruje u boginju" reče pjesnik ogorčeno.
"Samo jedan dio, drugi već vjeruju u malog Isusa, a treći se, iskorištavajući vjerovanje puka, bogate.."
"Tu je Ivan napisao devetnaesto evanđelje i poslije uskrsnuća doveo Mariju, majku djetetovu. Tamo na brežuljku je ona provela svoje zadnje dane." reče mi pjesnik gledajući u daljinu.
"Tko je bila uistinu Diana?" upitah više sebe nego njega.
"Snaga koju su kršćani željeli savladati i nazvali je "Kraljicom vještica", tražeći uništenje hrama da bi na tom mjestu u četvrtom stoljeću sagradili crkvu u čast Bogorodici."
"Znaš li tko je uistinu bila majka Isusova?"
"Za narod je ona još dugo bila samo Dianino utjelovljenje."
"Ja još uvijek nisam otrila tko u meni bdije, koga je uistinu volio Giordano" rekoh sjećajući se ponovo herojskih zanosa.
"Idemo, na ovom mjestu se ne osjećam ugodno. Nikada nisam volio žrtvenike ni žrtvovanja. Jednostavno nevidim smisao u svemu tome." pjesnikov glas je nagovještavao oluju u dijalogu.
"Ja želim saznati sve o Diani, boginji koju sve više osjećam u sebi." pobunih se promatrajući ogromnu statutu boginje. Golubica je još uvijek mirno sjedila na mom dlanu.
"Ovdje je njeno ime iskorištavano. U njeno ime i bez njenog sudjelovanja su se drugi bogatili." misaona oluja se uzburkavala
"Ti nevjeruješ da je možda ipak činila čuda."
"Čuda su izmišljena od onih koji su pisali o njima." ljutito će pjesnik
"Kako smo onda mi dospjeli u ovo vrijeme?" upitah ga tiho, a golubica zaguguće kao da mi želi odati tajnu kvantizacije.
"Snagom naših misli i energijom koju sami stvaramo." odgovori mi i odlučno se okrenu prema moru.
"Ta energija je Ljubav koja nas brani od volje moćnika." odgovorih osjećajući nagomilavanje osjećaja u sebi..
U njegovim očima se pojavi svijetlost boje sna koju sam godinama sretala u snovima i iz te svijetlosti zasja vrijeme prije Golgote, ali lica koja su se pred nama pojavila smo poznavali iz nekog drugog vremena. Ja doživjeh san u snu.
Euklid, Platon, Bohr, Ptolomeus, Plank, Einstein, Newton, Galilei, Heisenberg, Hawking, Tesla i Bošković ovjekovječeni u enciklopediji znanosti, dvanaestorica hrabrih se pojaviše pred nama. Nedaleko od njih je stajao čovjek koji je jednog predvečerja sišao za zida u moju sobu i ispričao mi istinu o svetom gralu.
"Proslavimo uskrsnuće nove, još nezapisane formule koja će promijeniti svijet." začuh glas čovjeka u kojem ponovo prepoznah Giordana Bruna.
"Raziđite se i na različitim stranama svijeta stvarajte nove prostore u kojima će nicati hramovi života, svojim znanjem stvarajte novu ideologiju, a njen moto neka bude
"Mladosti cijelog svijeta ujedini se u snu". Lutat ćete svijetom tisućama godina i možda ćete na prelazu u novi milenij uspjeti uspjeti ostvariti naš zajednički san." završi Giordano.
"Kuda ih je poslao?" upitah pjesnika kada smo ostali sami
"Dvanaestorica krenuše ne kao hodočasnici s ciljem obmanjivanja neukih na trgovima, oni neće obećavati, oni će ostati dosljedni onome što su odživjeli u jednoj davnoj noći putujući prozirnom kupolom kroz vrijeme početka." odgovori mi pjesnik zagonetno
"O kakvoj kupoli govoriš?"
"Bilo je to u jednom drugom snu. Vidio sam Giordana Bruna i dvanaestoricu na vrhu planine, njima se činilo da su na vrhu svijeta. Tada sam vidio i cijeli svoj život kao na dlanu. Osjetio svoje rođenje i odrastanje, čuo tonove sna, vidio svoje misli i osjećao beskonačnost u tom trenutku spoznaje." njegove misli su prelazile u slike i ja se s njim, Giordanom Brunom i dvanaestoricom nađoh u tom trenutku.
Prozirna kupola poče rasti i širiti se. Neka čudesna toplina se širila oko nas. Iako nije bilo cvijeća mirisi proljeća, ljeta, jeseni i zime dotaknuše naše nosnice. Našli smo se iza vrata vremena i postanak svijeta se kao film odvrti pred našim očima. Promatrala sam zapanjeno igru čestica i valova energije, prelaženje jednoga u drugo i promjenu oblika iz kojih su se redale slike dobro naučenih lekcija o povijesti čovječanstva.
U isto vrijeme su oni u svim tim promjenama sudjelovali. Postajali su val i čestica, energija, jedna jedina i vječna uvijek nastajuća energija koja nas je opijala, hranila, branila. Prozirna kupola je rasla i u sebe uvlačila sunce, mjesec i zvijezde. Širila se i na koncu zagrlila sve planete. Lik boginje lova je lebdio iznad nas. Odjednom se kupola počela smanjivati i na koncu se zaustavi nad plavom planetom.
"Dvanaestorica i Giordano su doživjeli metamorfozu prelaska energije početka u čovjeka, bili su promatrači tajnom obavijenog zakona nastajanja svijesti. Oni su doživjeli istinu o početku svijeta. Zar je moguće da je jedan od njih energija našeg nastajanja?"
"Ovaj svijet nije nastao iz jedne ruke nego sjedinjenjem energije." šapnu pjesnik
Pred našim očima se ukaza put kojim su dvanaestorica kročila. Giordano Bruno je stajao pored nas i činilo mi se da nas ne primjećuje.
Kao nekada davno Pitagora, dvanaestorica su vjerovali u snagu nevidljivih Muza i osmišljavali prostore stvarajući nove Parnase podno kojih su gradovi postajali svetišta.
"Planine su tajnovita sastajališta dobrote. Na njihovom vrhu smo uvijek najbliže suncu, podno njih smo branjeni energijom koja se sunčanim zrakama slijeva u naša srca." govorio je mladi znanstvanik svojim učenicima.
"Mi nemamo planinu, ovo je samo malo brdašce u odnosu na Olimp i Atlas" reče mu dječak očiju boje sna.
"Svako brdašce dijeli dušu svoje velike braće. Pogledaj zlaćani oblak na vrhu, iz njega struji ljepota koja će se pretopiti u tvoju misao."
Dječak pogleda u oblak iza kojega se pojavi tračak sunca. Njegovo srce zakuca brže. On pruži ruku ka zlatu koje se slijevalo na njegovo lice i iznenada na njegov dlan sleti bijela golubica. Djeca okupljena tog jutra podno planine učiniše isto. Jato bijelih ptica se spusti na travnjak oko njih.
"Ovo je stvaranje vjerovanja da je svako svitanje uskrsnuće i da je svaki dan Uskrs." reče mi pjesnik.
"Koliko ja znam moderna znanost nam objašnjava da mi sami snagom svoje volje proizvodimo energiju koja nas vodi kroz život, mi isto tako stvaramo prostor i vrijeme u kojem trajemo. Zar je moguće da je pronađena metoda kojom se svijest djece podiže na nesvakidašnju razinu spoznavanja?" upitah znatiželjno
"Moguće je ako nam uspije u djeci pokrenuti one najsitnije, do sada neupotrebljavane, čestice utjelovljenog uma koje onda u dodiru sa sunčanim zracima ostvaruju nešto za obično oko da sada neviđeno?" odgovori mi pjesnik
"Na vrhu svake planine je izvor života, tamo stanuje ljubav koju morate znati širiti oko sebe kada se vratite u grad." začusmo glas učitelja
"Kako ćemo prepoznati ljubav?" zapitaše djeca
"Ona svitanjem silazi k vama i bdije nad vašim životima cijeli dan. Sutonom se vraća na izvor među dobrotu i bdije nad vašim snovima." pjesnik nastavi učiteljevu misao.
"Što je uistinu dobrota?"
"Dobrota je vrlina onih koji slušaju, gledaju, dodiruju, mirišu i misle srcem. Ona ne nastaje razumom, nju se ne može naučiti, ona sazrijeva u onima koji njenu klicu nose u sebi." završi pjesnik.
"Ispričaj mi kraj sna."
"Giordano Bruno nije umro na križu nego je završio na lomači, a dvanaestorica drugih su propovjedali njegove istine i širili njegove misli zamotane u poeziju i san."
"Ali Giordano nije činio čuda, nije uskrsnuo od mrtvih i nije postao ono u što puk vjeruje."
"Oni koji su vjerovali u istu ideju kao i on su ga učinili besmrtnim, oni pokušavaju već stoljećima dokazati da se čuda ne događaju izvan nas, da mi sami svojim mislima stvaramo čuda." mirno mi odgovori pjesnik i pogleda ponovo u nebo.
Nebo je blještalo zlatnom kišom, a ispred nas se iznenada podigla duga.
"Bilo bi krasno prošetati duginim bojama i otići do onog oblaka u kojem se krije vrh." reče pjesnik.
"Možda ćemo jednom ipak naučiti i korake sna i moći lutati nebom." šapnuh sneno.
"Materija sna dolazi s neba, to su sitne strune koje plešu za nas još nevidljiv ples i sviraju za nas nečujnu muziku."
"Pogledaj onaj oblak, izgleda kao kočija." rekoh mu promatrajući kako se oblak pod sunčevim zracima uistinu preobražava u Trojku.
"Tko sjedi u njoj?"
"Mislim da je to sveti Nikola koji mi je dok sam bila djete donisio poklone."uskliknuh.
Zadivljeno smo promatrali srebrenastu Trojku letećih konjića. Iz kočije sav u bjelom izađe starac duge sjede brade i srebrenim stepenicama se spusti k nama.
"Tamo gore u onom oblaku na vas čeka Giordano Bruno. Pođimo da stignemo na vrijeme." reče zaštitnik djece i putnika.
"Što će se dogoditi gore?" upita ga pjesnik
"Čudo."
"Čuda se ne događaju, čuda su dio nas samih. Mi svojom energijom određujemo ono što će nam se događati."
"Ovo što će se danas dogoditi je izvan vaše moći, to organizira neka vama, do danas, nepoznata energija."
"Ali ju mi svojim mislima i svojom ljubavi možemo usmjeravati." ustraje tvrdoglavo pjesnik i onda iznenada zašuti.
Nebeska ptica
Starac prosu ispred nas Jakovljeve stepenice ka vrhu.
"Ovo je kao u "Božanskoj komediji." rekoh iznenađeno.
"To je znak da smo stigli do vrata neba." grleći me odgovori pjesnik
Uspinjući se stepenicama začusmo smijeh neba. Smijeh je zvonio kao zvona sa svih katedrala, zvona koja najvljuju uskrsnuće.
"Ovo je svitanje koje svjetlošću stuparasprši tmine grijeha.Ovo je svitanje koje danas po svem svijetu one,što u ljubav vjeruju,od tmina grijeha i od opačina otima,vraća milosti i pridružuje svetosti.Ovo je noć, u kojoj je ljubavraskinula okove smrtii kao pobjednik stala među nas"
Glas je dolazio s neba vjetrom koji je raznosio zlaćanu prašinu svijetom. Smijeh kao zaraza, naš smijeh otvori vrata neba i nad nama se ukaza lik Giordana Bruna.
"Ovo je Bog." pomislih i osjetih kako se moja misao spaja s pjesnikovom u energiju iz koje se prostor pretvori u beskraj pun sunca.
"Ne, ja sam samo dio vašeg sna, ja sam ruka majke koja vas miluje kada ste bolesni, pogled oca kada učinite pogrešku, osmjeh učitelja kada naučite zadaću, vaše uzbuđenje kada sretnete ljepotu u drugim očima, vaše suze kada ste tužni i vaša ljubav koju nosite u sebi."
Giordano nastavi:
"Vaš smijeh je umor, koji ste osjećali, pretvorio u krepost. Ostanite vjerni sebi, ostanite vjerni snazi vaše kreposti. Ljubav koju poklanjate i vaša svjesna spoznaja služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove zamišljene vječnosti. Raj, koji mnogi koriste kao zamku za nesigurne, je tu među vama u vašem snu koji živite. vi nosite beskonačnost u konačnosti vaših tijela."
Smijeh je postajao vjetar i glas starca, koji je nestajao u zlaćanom oblaku, se mješao s njim.
Drvo koje je u tom trenutku izraslo pored nas baci sjene na sve četiri strane svijeta. kamenjara.
"Ovo je bio glas moga djeda." rekoh pjesniku osjećajući uzbuđenje u sebi.
"Tvoj djed je tvoj anđeo čuvar, tvoja misao na izvoru i tvoje vjerovanje u Ljubav." šapnu mi pjesnik.
"Ovako bi trebala glasiti nova legenda koju ćemo ostaviti u nasljeđe generacijama koje će se poslije nas rađati." rekoh vraćajući se u stvarnost.
"Trebali bi uništiti sve znakove mržnje i ratova, osloboditi živote od sjećanja na zla učinjena iz pohlepe, osloboditi se strahova od nadnaravnoga, prestati donositi žrtve u ime neobjašnjenog i prestati vjerovati u čuda." nadoveže se pjesnik
"Počnimo pisati bajke u kojima nema zlih bogova, zločestih vila i vještica, bajke u kojima je samo dobro iz kojeg se ponovo rađa dobro, bajke u kojima nema pobjednika." pokušah proširiti misao o dobru.
"Ne pretjeruj, te bajke onda nitko nebi čitao. Uvijek mora postojati suprotni pol da bi se suprotnosti privlačile i stvarale harmoniju."
"Ali onda bi trebali napisati novi manifest Ljubavi, kojim ćemo pobiti vrijednosti koje su nam drugi nametnuli. Trebali bi prestati kupovati i plačati Vrijeme tu protegu koju sami svojim postojanjem i svojom energijom stvaramo, zaustaviti moćnike koji, zbog svojih vrijednosti, upravo tu protegu kradu čovjeku i pretvaraju je u svoju dobit."
Pjesnik je šutio i gledao u beskraj. Na njegovom licu se pojavi čudesan izraz, neopisiva ljepota spokojstva. Iznad nas je kružila nebeska ptica, ptica u kojoj su sjedinjene sve istine svijeta.
Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova, međaši vremena, ta čudesna straža srca,
duša snena svjetlost i tminu trepereći grli, dok beskrajem, carstvom snoviđenja velika nebeska ptica čovjeka poziva na dnevna skitanja, budi ga umilnim zvukom balade svitanja.
Koplja satkana od nevidljivih niti, krila prozirna spletena od sanja, njihov treptaj muzika nečujna ali duši znana, simfonija koja život svitanjem rađa. Noć odlazi nošena otvaranjem orlovskoga oka vjeđa, a srce napušta ljepotu leptirastih lađa.
Pogledah u beskraj i vidjeh sve postaje božanske komedije. Sretno budna životom zaplovih, uzdahom još snenim jutru pričam noćne priče, čudne bajke u kojima se ogledaju snovi i rasplinjuju suncem koji tamu miče.
Trenutak sreće, vječni zagrljaj svjetova, pobratimstvo nasmješenih svemirovih lica
a život širi mirise ljubavnih cvjetova. U zrcaljenju nebeskoga oka osjetih oluju jednog nesretnoga srca, vidjeh sjenu jednu u sumraku rađajućeg dana, sjenku jedne ogorčene duše, kako sa otrovanom strijeloma na obali čovjekovih snova uzbuđena stoji. Ogrnuta strahom, zaleđena mržnjom, probuđena srca njenog bjesom ta nesretna duša napinje luk i drhtavom rukom osjećaja siromaha, pokušava zatrovati ljepotu tek naslućenog zagrljaja svjetlosti i mraka.
Treptaj uzdrhtalog zraka, valovi oceana snova, lahor sretnih duša strijeli njenoj promijeniše smijer i ja vidjeh božanskoga orla kako nad jutrenjem ovim umjesto mržnje i straha iz kljuna prosipa niti vječnog zlata. Na tromeđi neba, zemlje i oceana snova u svitanju ovom vidjeh porte raja i osjetih kako nas od zla i nesreća, od zavjera i kradljivaca snova oslobođa ta velika i vječno u sudbinama sretnim prisutna Danteova nebeska ptica.
Slijedih pjesnikova misli i u tom trenu se umjesto nebeske ptice pred nama ukaza most preko velikog mora. Krenusmo u tom pravcu. Na drugoj obali jedna velika rijeka uranja svojim rukama u plavičastu pučinu. Tu na delti jednog nepoznatog svijeta mi vidjesmo ponovo sebe u drugačijim odorama. Znali smo da smo to mi iako je prostor u kojem smo trajali sličio na strane, nama do tada daleke mitove.
"Gdje si me doveo?"
"U zemlju iz koje smo jednom davno protjerani"
"To nismo bili mi, to su bili oni koji su Isusa kasnije raspeli na Golgoti, bez njega u sebi nebi im se otvorilo more i ukazao put ka spasenju."
"Ovo je zemlja faraona" reče pjesnik
"Mit kaže da je ovdje rođeno vrijeme"
"Ovdje su bogovi drugačiji nego na našoj strani Mediterana"
"Samo izgledaju drugačije, ali Heredot je na svom putovanju ovdje sreo vjerovanja u slične onima u Grčkoj i Rimu"
"Ovdje bogovi imaju različita lica"
"Ovdje je rođena Isis i ona je rodila vrijeme"
"Je li ona bila prije Diane?"
"Ona je bila sve isto kao što je i Diana sve. One su kvantno stanje iz kojeg se izdigao čovjek, one su majka nad majkama, one su u Sofiji i Mariji, one rađaju, čuvaju ljubav i bdiju nad vremenom i prostorom koji iz nas nastaje."
"Tko sam ja u cijeloj toj priči?" upita me šaljivo pjesnik
"Ti si uvijek lovac na spoznaju, suprotnost koja stvara harmoniju, ljubav koja otvara vrata istini, bez tebe nebi bilo ni mene."
"Kako me zovu ovdje na obali velike rijeke"
"Velika rijeka u proljeće postaje more po kojem plove gradovi kao otoci Egeja. Iz njene dubine je Isis spasila ubijenog lovca i nazvala ga Osiris. Tako je nastala ljubav iz koje se rodilo vrijeme"
"Vrijeme i ljubav te dvije protege u nama bi nam mogle pomoći da uistinu promjenimo vrednovanje vrijednosti i napišemo nove mitove u koje će onda drugi možda početi vjerovati." tiho mi reče pjesnik dok je sat u našoj dnevnoj sobi najavljivao prolaznost te ukradene nam protege.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen