Poetika postojanja...



Integralna umjetnost je umijeće vremena, zagrljaj stvaraoca i njegovog djela. Slikarstvo, glazba, pisana riječ, sve je to odraz vrtloženja naše nutrine, spiralna dinamika našeg postojanja u trenutku nadahnuća. Zatvorite oči i gledajte srcem, uronite u ekliptiku nutarnjeg sunca i oćutite trajanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme iz koje, kao lepršavi leptiri, izranjaju vaše misli i vaše osjećanje osjećaja.

Freitag, 16. November 2007

Sveti Gral


Volim zalaze sunca na obali mora, na vrhu planine, u maglovitoj dolini velike rijeke, volim sumrake i tamo gdje još nisam bila, volim ih na cijelom svijetu, jer mi se čini da se iz večeri u večer događa ista ljepota umiranja trenutka s nagovještajem da će se sutra roditi još ljepši mlađi dan. Sada sjedim za radnim stolom pored prozora okrenutog prema zapadnom nebu. Velika goruća kugla tone u magloviti oblak sunoćavanja. Njeni zraci blistaju zgusnuti u vertikalne linije, kao da osjećaju težinu prošloga dana, i žele je podijeliti sa horizontom s kojim se sljubljuju. To je simbol lomljivog trenutka u kojem osjećam ravnotežu između dana i noći između tame i svijetla između jave i sna. Čudnovata mješavina melanholije, tuge i radosti iščekivanja se širi mojim osjećajima i ja lagano tonem u stanje prividnog mira. Iza mene je ostao radni dan koji sada sa suncem tone u tamu, a iz duboke podsvjesti moje duše izranja znatiželja za otkrivanjem tajnovitih zakona noći. Priroda mi je za to odredila spavanje, potpunu nesvijest iz koje ću se onda u svitanje ponovo probuditi.
No ja želim više, želim to tamno nepoznato bespuće svjesno spoznati. Promatram kako se pale oči neba ne paleći svijetlo u sobi i znam da se ta predstava ne odigrava sada, nego da je to prošlost zvijezda iz koje je svijetlost došla u ovaj moj trenutak. Sve što vidim, pa čak i svjetlost tek zapaljene ulične svjetiljke, je već prošlost. To u mom svakodnevnom životu neigra ulogu jer svijetlost se širi najvećom do sada izmjerenom brzinom. Promatram oči neba i pitam se prije koliko tisuća godina je njihova svijetlost krenula na svoje putovanje o ovaj moj trenutak. Cijeli univerzum je jedan veliki misaoni prostor koji ja svojom svjesnom spoznajom stvaram oslanjajući se na znanje o njemu, on je samo prošlost s druge strane vrata moga vremena, kraljevstvo nebesko u koje samo moja misao može prodrijeti. Ali i moje misli su čudesan svijet satkan od energije koju još uvijek ne poznajem i one su pri prelaženju rampe moje svijesne spoznaje već prošlost, postojale su prije mog trenutka u svom kraljevstvu u koje isto još nisam uspjela ući. Moj mikrouniverzum je nevidljivo djelujuća podloga svega onoga što ja svjesno osjećam i zapažam.
Promatram kako svjetlucaju oči neba i osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u kraljevstvu nebeskom i tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim.
Poželjeh budna sanjati da bih u pojavnosti sna spoznala istinu o mom postojanju i o najsnažnijem osjećaju kojeg sam se jednom davno željela osloboditi, željela sam ga zaboraviti, pretvoriti u ravnodušnost, u neko veliko ništa o kojem više neću moći razmišljati.

Ispred mene na stolu leži knjiga "Herojski zanosi" koju sam već po neznam koji puta pročitala. Svaki puta pri čitanju se u meni iznova probudio isti osjećaj, ljubav kao da nije htijela napustiti moj svijet.

"Čovjek još uvijek nevjeruje da posjeduje snagu kojom može ući u svijet onoga što vjeruje da je nadnaravno" začuh glas koji je bio dalek i blizak u isto vrijeme.

"Čovjek živi u tom uvjerenju jer si je prestao postavljati pitanja i tražiti odgovore o misterijama koje su ga dovele u stanje vječnog straha. Ja sam pokušao dokazati da nije bilo krvoprolića na Golgoti i da je sveti Gral srce svakoga od nas."

Promatram lice pisca knjige koju ponovo otvaram. Njegove tamne oči me podjećaju na oči boje sna koje srećem pri svojim maštanjima. Te velike tamne oči mi, pročitanim stihovima, pričaju priču o nastanku ljubavi. Koncentriram svoj pogled na sliku, upijam konture muškoga tijela sa fotografije i prenosim ih u svoj misaoni svijet, a onda pokušavam projicirati njegovu sliku na bijelom zidu pored prozora. Moje misli postaju vrpca igranog filma koji očima predajem zamišljenom zaslonu ispred mene.
Odjednom vidjeh čovjeka u odjelu sa znakovima renesanse.
"To moje unutarnje oči vide vrijeme nastajanja znanosti o svjesnoj spoznaji iz koje je kao prvo izrastao osjećaj ljubavi." pomislih glasno.
Prostor oko mene uzburkan mojim mislima oživi. Čovjek siđe sa zida u moju sobu. Soba, u kojoj sam do prije par trenutaka mirno sjedila i razmišljala o vremenu, se počela širiti i prelaziti u kuglu punu simfonije sna koji se spuštao nad moju svijest. Zidovi, nepravilnih oblika su izrastali ka nebu, a na podu se oblikovaše pravougaonik, kvadrat i kružnica tri osnovna oblika geometrije.
"To nije geometrija života." pomislih " to su idealna tijela u kojima vlada trenutak harmonije. Život je dinamika i ritam, vječno pretvaranje kaosa u skladnost sna." Kugla je titrala i mijenjala oblik svakom mojom novom misli.
Čovjek i ja se nađosmo u katedrali spoznaje. Kroz prozor na vrhu je iznenada zasjalo podnevno sunce i obasjalo kamen u sredini kružnice, kamen koji je imao drugačiju boju od ostalih koji su činili pod. Vrijeme koje sam počela osjećati u sebi me je ponijelo u istinu, našla sam se u ljetnom ekvinociju i iz kamena se uzdignu maglovita slika vječnosti.
"Ovo je mjesto gdje je sakriven sveti gral" uskliknuh osjećajući nakon dugo vremena kako se otkucaji moga srca ubrzavaju.
"Ne, ovo je mjesto sjedinjenja sna i jave, tu se susreću tvoje misli sa tvojim željama. S ovog mjesta možeš ući u carstvo tvoga uma." glas čovjeka se mješeo s mojim mislima.
"Tu je skriven sveti gral, sveta posuda u kojoj je skrivena istina vječnosti?" rekoh više sebi nego čovjeku čija silueta je sjala pred mojim unutarnjim očima.
"Srce je najsvetija posuda, u njoj otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo." reče mi čovjek " to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog kamena koji je osvjetljen podnevnim suncem ljetnog ekvinocija, izvire sveta krv života."
"Zašto smo se onda našli u ovoj katedrali?" upitah
"Ona je kopija ljudskog srca, kao što su i mnoga svetilišta kopije tog neumornog organa u našim tijelima." odgovori mi čovjek i ja spoznah da se oblik građevine mjenja otkucajima moga srca.
"Mislite li na mjesta gdje se ljudima ukazivao Bog ili Bogorodica?"
"Mislim na ona mjesta koja su nastajala prije rođenja u štalici, na ona mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost i koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak spoznaje.
Srce hrani um, a čovjekov um je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila misao kao energija s najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, iz njega se širi ljubav, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučite slušati i gledati srcem osjeti ćete i snagu svoga uma i spoznati protegu trenutka u sebi."
"To je zastrajelo mišljenje, sve to što ste rekli dolazi iz mozga, mozak je tvornica snova i ljubavi." pobunih se da bih obuzdala otkucaje srca.
"Osjećaš li sada otkucaje mozga ili srca?"
"Mozak ne osjeća, ja mozgom osjećam."odgovorih brzopleto.
"Što osjećaš mozgom koji ne osjeća?"

Glas čovjeka se stapao sa tonovima koji su iz neodređnog izvora punili prostor. Činilo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara katedrale, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.
"Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih
"Ali gdje započinje svijet ili je on ipak samo iluzija moga sna?" upitah čovjeka
"Što bi, po tvom mišljenju, u ovom trenu sanjala tvoja, za tebe nespoznatljiva, budućnost?" zapita me čovjek
"Sanjala bi nedosanjan san, bijeli veo od pjeska i pjene i vjetar nad morem. Sanjala bi ples dugih sjena prošlosti, njegovo ime zapisano u sedefu školjke na obali oceana sna. Sanjala bi nezalazeće Sunce, plave daljine i mene lutalicu svijetovima, mene koja uvijek na istom mjestu u sebi utjelovljuje Odiseja i njegova stradavanja. Sanjala bi da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva, samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu .........."
"Tu se sjedinjuju san i svijet, u tvojoj misli je u ovom trenu skupljena cijela povijest univerzuma." prekine me čovjek
"Oprosti, ali morao sam zaustaviti tu bujicu tvojih misli jer te ovaj trenutak poziva na spoznaju sna u kojem se nalaziš. Uđi u carstvo svoga uma jer tek iz njega će ti beskonačnost i vječnost postati spoznatljiva."
Sunce zaustavljeno u trenutku je još uvijek svojim tragom ležalo na kamenu, a maglovita slika do sada neviđenog se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore.




"Ovo je početak svijeta."pomislih zasljepljena ljepotom, još uvijek nespoznatljivog, čuda koje se upravo događalo.
Pred mojim očima se na kamenu ukaza svjetleća točka i ja shvatih da je to aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke univerzuma. Kamen zasja kuglom koja se širila dok su u njoj prolazila stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova . Izgledalo je kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u vječnost. U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva.

Sjetih se pročitanog djela Giordana Bruna. O duši i božanskoj svjetlosti... i njegovih riječi...

Tako mi bio milostiv Moj bog, tako mi i zvijezde sjale, takovo sjeme na polje i takovo polje sjemenu,
 da svijetu bude koristan plod mog rada, budeći duh i otkrivajući ljubav onima koji su lišeni
 svjetlosti. Osjetih tog njegovog Boga u sebi, tu božansku iskru koju je on već onda osjećao...

U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred mojim očima i u meni.

"Tko je taj čovjek kojeg sve češće srećem u snovima, je li on znanstvenik i pisac poetičnih stihova o nastajanju svjesne spoznaje, dječak očiju boje sna ili je to samo moja zamisao o njemu?" pomislih vraćajući se u stvarnost.

Naslijeđe Giordana Bruna



To je On, čovjek kojeg pamtim i povezujem s krajem renesanse, on čovjek u čovjeku, on je bio i on će biti misao o beskraju i snazi nebeskog kraljevstva. Giordano Bruno je, kao ni jedan drugi filozof tog vremena, povezao svo dotadašnje znanje i uzdigao čovjeka na pijedestal potpune spoznaje i uveo ga misaono u kraljevstvo nebesko u kojem je dotada bio samo Bog.
"Bog je aktus purus, onaj primum mobile iz kojeg je sve ostalo nastalo." govorio je mladom Giordanu otac, dok ga je pratio u Napulj na studij teologije.
"To nije dovoljno jasno objašnjenje za ono što ja želim naučiti." odgovori mirno mladić
"Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, Bog je svemoćan i tu nema drugih objašnjenja." očev glas je zvučao nesigurno.
"Čovjek nije nesretni Prometej, nego kameleonsko biće koje, on svojim postojanjem traje u trenutku, svojom odlukom zauzima mjesto i stvara vrijeme i prostor oko sebe." odgovori zagonetno mladi Giordano.
"Kako to misliš?" zapita ga zabrinuto otac
"Otkrio sam u sebi tu snagu i pokušavam braniti prava ljudskog uma."odgovori mladić gledajući u daljini oblak koji se nadvio nad Vezuvom.
"Danas će sigurno padati kiša." reče otac prekidajući razgovor koji više nije mogao slijediti.
"Možda se tamo u onom oblaku krije istina našeg postojanja, snaga iz koje crpimo svoje misli, svoju ljubav i svoj život." reče mladić
"Misliš da se tamo sakrio Bog." otac pokuša još jednom navesti sina na pravi put.
"Ne, tamo je zgusnuta duša univerzuma koja me hrani snovima o mom istinskom postojanju." smješeći se odgovori Giordano.
Otac je ušutio osjećajući sinovljevu snagu i svoj strah zbog nje.
Ja danas pokušavam, slijedeći poetične istine novorođenih sanjara, prodrijeti još dublje u Giordanove misli, sjediniti u sebi sve dosada otkrivene istine i nadam se da ću tako konačno pronaći njegovog čovjeka u drugima i u sebi.
Filozofija Giordana Bruna je tako za mene postala poezija umnoga i iluzije, zasvijetlila kao ideja proizašla iz prepričavanja već rečenog.
"Nijedan poznati mit nije ispričan do kraja, uvijek ostaju mogućnosti iz kojih mogu donositi svoje zaključke, mogućnosti koje tek mojom svjesnom spoznajom dobijaju oblike konačnosti." misli Giordano i među bezbrojnim božanstvima on izabire Boginju lova i slijedi njen trag, postaje lovac na znanje i želi postati plijenom njene moći.
"Istrgnuti korijeni što ponovno rastu, to su drevne stvari koje se opet pojavljuju,
to su skrivene istine koje se otkrivaju, to je nova svjetlost koja će se, usprkos dugoj noći,
pojaviti na obzorju." tako Giordano najavljuje buđenje nove svjetske svijesti.
Suprostavljajući se apsolutnosti srednjag vijeka koja čovjeku nije davala mogućnost samostalnog zaključivanja, Giordano Bruno svojim mislima prede Ariadninu nit kao put ka svjesnoj spoznaji.
Slijedeći njegove misli ja spoznajem da snage univerzuma doista drijemuckaju u meni. Ako ih uspijem probuditi one će se širiti i razvijati u meni nepredvidive sposobnosti, omogućavati mi da izađem iz praznine duše, da izrastem u čudesnosti svojih prikrivenih sposobnosti.
Za sada sam sama sebi još stranac. Još uvijek nisam uspjela u sebi probuditi svoje prabiće i tako živim u dvojnosti duše, na granici između zbilje i sna. Tek buđenjem usnulih mogućnosti u sebi, uspjeti ću ući u stvarni život i jedino tako početi uistinu živjeti.

Što je život?

Mikrokosmos, naša svijest o postojanju, slično makrokosmosu izranja iz još nedovoljno spoznatih zakona kvantne mehanike pa sjedinjujući u sebi prostor, vrijeme i pokret postaje svijet kristala u kojem se zrcali naš život, vrijeme koje izranja iz naših misli, naših osjećaja i prelazi u umijeće naših pokreta kojima stvaramo svoj prostor i vrijeme. Sjedinivši u sebi tri teorije koje su promijenile svijet, teoriju relativiteta, kvantnu i mikrobiološku teoriju, čovjek će jednoga dana možda biti u stanju odgovoriti na to pitanje.
"Zašto ste se odlučili za ovaj studij Filipe Bruno?" hladnim glasom ga je upitao nadstojnik Dominikanskog samostana onoga dana kada je s ocem stigao u Napulj.
"Da bih otkrio tajne života, da bih studirajući logiku i dijalektiku, prodro u plave daljine ljudske svjesne spoznaje." odgovori nesigurno mladić.
"Ovdje se studira teologija, znanost o stvoritelju."
"Ja sam siromašno dijete iz provincije i tek ako postanem novak u Dominikanskom redu mogu studirati, a teologija je most ka beskrajnom znanju koje se krije u istinama daleke antičke filozofije." odgovori naivno mladić.
"Kakve veze ima antička filozofija sa Stvoriteleljem?"
"Ona je izrasla iz mitologije, a u mitovima se kriju istine o postanku svijeta." odgovori hrabro budući heretik.
"Ti si puno čitao, ali ovdje u ovim zidinama vladaju drugačiji zakoni. Tek kada njih naučiš, kada spoznaš da je sve u božjim rukama, da je sve nastalo njegovom voljom, tada ćeš saznati i istinu o postanku svijeta." naizgled mirno odgovori biskup pozivajući zvonom poslugu koja je mladića odvela u njegovu ćeliju.
Filipo je učio, gutao znanje u biblioteci u koju, bez ulaska u samostan, nikada nebi uspio uči. Njegovo znanje je prelazilo granice dopuštenog, ali on je ipak ostao u samostanu i zaredio se, dobio ime Giordano i postao Dominikanac.
Sukobi sa crkvom su počeli kada je iz svoje ćelije odstranio svete slike i na zidu ostavio samo goli križ kao simbol pripadanja redu. Tim činom je već onda odbacio klanjanje takozvanom "živom križu" s Kristovim izmučenim tijelom, izmišljenom od strane crkve tek krajem srednjeg vijeka. Mladić je već u tom ranom vremenu, svojim stavom prema ikonografiji crkve, pokušao pobiti apsolutno vrijeme koje je nametala sveta stolica. Tražio je istinu o postanku svijeta čitajući Lukrecijev svijet atoma, djela o filozofiji prirode kardinala Nikolaus von Kuesa i Kopernikova djela o gibanju planeta, a zvijezda vodilja u svemu je bila Ljubav, energija kojoj je, sljedeći Platonove ideje, oduzeo erotiku i stavio je pijedastal spoznaje.
Giordano ne pristaje ni na ograničenost prostora koji je nametala crkva i ne vjeruje u postojanje svemoćnog Stvoritelja, još manje u legendu o Mojsiju, Kristovom rođenju, smrti i uskrsnuću.
"Ništa ne nastaje iz ništa" pokušava citirajući Lukrecija argumentirati svoju misao.
"Bog je svemoćan" govore mu tadašnji moćnici.
"Ako ne shvatimo da "ništa" nema ni prostora ni vremena ni materije, tada bez osnove vjerujemo u svemoć nečega čega nema" pokušavao je Giordano logikom svog mladenačkog srca opravdati svoju sumnju.
"Što je za Vas to nešto, što je bilo prije Vašega ništa?"
"To je ono kontemplativno u meni, sjećanje koje prelazi u osjećaj koji me vodi, neprocjenjiva snaga, ljubav koja nas poistovjećuje s vašim anđelima i uvijek nam umiranjem poklanja novi život."
"Bog je ljubav."
"Bog je samo od crkve izmišljena riječ za to što ja osjećam i izvan nje." nešto hrabrije odgovori Giordano.
"I to što Vi osjećate, što je to?"
"Ja ne osjećam Boga nego Ljubav u sebi, jer ona zateže uzde i svojom smjelošću me izdiže iznad sudbine koju ste vi meni i drugima odredili. Ona u meni pripitomljuje neosnovane žudnje za vašim Stvoriteljem, ograđuje me od vaših zakona i moje, još uvijek nevine, uši slušaju samo ono što ona u meni govori. Kada doista sretnem onu koja će je doista osjetiti moje misli i povezati se s njima, onu koja će se njima opijati i sazrijevati kao ja, oplodit ćemo svijest i širiti spoznaju i rađati znanje."
"Tko je za Vas ta Ona?"
"Ona je Ljubav, svjetlo nad svjetlima, Svijest univerzuma, žena nad ženama, majka nad majkama, moja konačna spoznaja."
Proglašen heretikom, napušta red i bježi iz Napulja. Slijedeći svoju misao, Giordano Bruno hrli izvoru mudrosti, povezuje, kao nekada davno Ableard znanje i teologiju, i postaje nešto slično filozofu misionaru. Proputovao je Italiju, Francusku, Englesku, Njemačku i Češku. Od 1579 do 1591 je na raznim sveučilištima Europe kratko vrijeme bio profesor filozofije i u svakoj se zemlji, u kojoj je pokušao proširiti svoju ideju, sukobljavao sa tadašnjim doktrinama i tako je stanovnik malog provincijskog gradića Nole postajao persona non grata svog vremena.
Na početku zainteresiran, a kasnije opsjednut filozofijom prirode i Kopernikovim znanstvenim radovima, on snagom svoga uma i poetikom svojih misli pretvara antičke mitove u znanstvena filozofska djela.
Dvanaest godina sazrijevanja je dokumentirao pretvarajući svoje misli u poeziju, služeći se metaforama sna. Vjerovatno se u dubini duše nadao da će ljepotom izraza osmisliti osjećaj koji ga je obuzimao i da će logikom svog srca uspjeti dokazati dinamiku svojih misli koje ga povezuju s univerzumom. Čovjek i njegovo "Ja" proizašlo iz te dinamike je za njega bio most na kojem se susreću znanje i doktrine, poezija i filozofija.
Giordano je izgradio svoj misaoni Olimp i u njega smjestio božanstva, heroje i kršćanske svetce i dodijelio im mnemonička djelovanja. Tvrdio je, da je pamćenje umjeće koje nastaje iz zajedničkog sjećanja. Svojim dijalozima on me uvlači u ono što sam učila o vremenu prije nastajanja Biblije i povijesti kršćanstva, otvara mi svijet u kojem je uistinu postojala ravnoteža između dobra i zla, u vrijeme u kojem su božanstva još hodala zemljom i međusobno se borili za čovjekovu ljubav i naklonost, branili ga ili mu se osvećivali.
U svom misaonom Olimpu, stvara viziju čovjekove slobode, pa Zeusovom voljom provodi reformu zakona. Njegov Zeus osjeća da je organizacija Olimpa zastarjela. Umjesto vjerovanja u snagu zvijezda, on uvodi u politiku svoje vladavine mudrost, istinitost, slobodu mišljenja, zakone i pravdu. Ta alegorija stvarnosti postaje kasnije najveći crkveni adut u procesu protiv njega.
Pišući svoja djela u obliku dijaloga Giordano pokušava snagom čovjekovog uma pobiti tadašnje tumačenje o pasivnom nastajanju materije, njene određenosti, ograničenosti i djelovanja, koje je uvjetovano "nekom" vanjskom silom.
U njegovom najzrelijem djelu "O herojskim zanosima" Giordano luta svjetovima i u svakom tračku istine prepoznaje lik boginje, osjeća njen dodir, grli njeno postojanje u sebi. Usporedim li ga sa Danteom i njegovom Beatriče, tada umjesto Vergilija, Giordana Bruna Lukrecije vodi kroz vrata pakla i čistilišta, ali on ga uvodi i u raj i pokazuje mu put vječnom svjetlu u svijetu atoma njegove spoznaje. Iza vrata njegovog raja čeka paganska boginja Diana s kojom on otkriva svoj svijet svjesne spoznaje. Tu susreće svjetlo nad svjetlima, svjetlo kao izvor života, svijetlo nastalo iz tame kaosa, svjetlo kojem on traži vrelo. Osjećaj koji se pri tome u njemu budi Giordano naziva Ljubav, a metafora tog najsnažnijeg osjećaja je starorimska bogina lova, Diana.


Diana, boginja među ženama, žena među boginjama, postaje njegova čežnja i njegova svjesna spoznaja. Ona se u njegovim mislima izdiže iznad mitova i postaje najsvjetlija zvjezda u ozvježđu koje nikada nije dobilo njeno ime. Okrunjena njenim imenom ljubav je, za Giordana, energija kojom je osmislio prostor i vrijeme, objašnjavao univerzum i pobijao tadašnje istine o postanku svijeta.
Voljeti znači živjeti, voljeti svitanje i suton, kišni oblak i vjetar s planine, znači sudjelovati u nastajanju svijeta i biti uvijek prisutan u trenutku u kojem se skupila prošlost i budućnost.
Danas smo bombardirani podacima o nepostojanju materije, o pobijanju apsolutnog prostora i vremena, danas vjerujemo samo u postojanost energije koja se ne gubi, nego samo mjenja oblik. Danas, kao i onda, još uvijek neznamo što je energija naše svjesne spoznaje i upravo zbog toga smo skloni vjerovati u nadnaravnu snagu koju nazivamo imenom Bog i religija se širi, svijetom još uvijek lutaju misionari, podućavaju neuke, pozivaju ih na vjerovanje i klanjanje tom nećem nedohvatljivom, nadnaravnom.
Ironija nastajanja religije je u tome da su u vrijeme nastajanja kršćanstva, oni koji su vjerovali u rođenje djetešca na slamici, bili ubijani, spaljivani i mučeni od onih koji su vjerovali u paganske bogove.
Dok sam bila mala djevojćica za zanimanjem sam slušala bajke, mitove, ali su mi legende, o nastanku našeg plemena bile nekako najdraže.
"Tada sam u mislima lutala šumarcima i slušala veselo čavrljanje vila i poistovjećivala se s njima. Spoznavala sam da snaga ne žudi za pravdom i da nepravda nema zakona. Kada sam osjetila prve ljubavne rane, potražih lijek u vilinskom svijetu naše renesanse. Odživjela sam tu prvu bol puno življe i na neki način sretnije." pomislih slušajući ponovo tonove već skoro zaboravljenog sna.
"Osuđeni da budete na granici između dva neba vi ste sa čežnjom gledali u daljinu izlaza i zalaza sunca, a tuđi bogovi su tutnjali vašim životima." čujem glas istine i slike koje su me tada užasavale mi se ukazuju pred očima.
To je bilo daleko vrijeme kada se tek rađalo kršćanstvo i kada su kršćani još bili proganjani.
Vidim djevojčicu u plamenu, vidim njeno ranjeno tijelo pokriveno snijegom i bijelu golubicu kako se oslobađa iz okova smrti i leti u nebo. Vrijeme događanja je početak četvrtog stoljeća, vrijeme vladavine cara Diokleciana koji je još vjerovao u rimska božanstva.
"Zašto su je ubili?" pitala sam tada prestrašena.
"Sveta djevojčica, tako je nazivahu, je imala, kao danas ti, samo12 godina kada je povjerovala u Isusovo uskrsnuće i zbog toga bila proganjana. Kršćani su je skrivali od progonitelja, ali ona se hrabra i još mala usudila, bosonoga, usred zime pobjeći iz skloništa i doći sama pred suca i reći mu samo jednu, ali sudbonosnu riječ" čujem djedov blagi glas
"Koja je to riječ?" upitah bez daha.
"Vjerujem!" odgovori mi djed
"U što je ona vjerovala?" upitah uzbuđena
"U djetešce rođeno za ljubav." djedov glas je uvijek smirivao moje strahove "Legenda kaže da joj je u trenutku smrti duša poletjela kao bijela golubica i vinula se u visine. Nazvali su je Eulalija, što znači "ugodna govora".
"Nevina djevojčica je vjerovala u snagu, u energiju koju nazivamo ljubav. Bijela golubica je postala znak mira i ljubavi, bijela golubica koja ružama poklanja miris sna, boju ljubavi i umiranja. Ona je kažnjena zbog vjerovanja u Stvoritelja, a nekoliko stoljeća kasnije Giordano Bruno je spaljen zbog vjerovanja u utjelovljeno božanstvo u svakom čovjeku.
Mi rođeni u zenitu sna, na granici između dva neba, kao da smo, pri traženju istine početka, osuđeni na lutanja mitovima i legendama.
Sanjajući početak shvatih da smo se priklonili sjaju onih figura koje su najljepše izražavale zanose sna. Mistični dragulj, vrijedan i nedohvatljiv, sakriven u tami dalekog neba, blješteća aureola dobrote i straha je postala naša sudbina. Stoljeća su tekla nepovratnom rijekom naših zabluda. Cijeli naš život je bio trčanje za suncem koje je svoj najljepši sjaj poklanjalo zapadnom nebu. Zaboravili smo da svjetlost dolazi sa istoka, da je i Europa kćer podneblja izlazećeg sunca. Nekom čudesnom igrom sudbine smo se našli na granici između svjetla i tame, u zenitu velikog svjetskog sna. Nesigurni u porijeklo nismo mogli spoznati ljepotu koja se, kao svileni tepih satkan od miliuna iskrećih ideja, prostirala ispred nas.
Možda zbog toga, jer smo se odrekli vjerovanja u početak, mi lutamo snovima i tražimo istinu i veličamo postojanje i borimo se za priznanje.
Stajah jednom davno s djedom između dva neba, pored jezera istine na vrhu planine i očarana njegovim pričama uđoh u vilinski svijet.
"Tamo u daljini se krije otok sreće, arhipelag spokoja i mira." reče mi djed pokazujući mi plavićasti oblak koji se nadvio nad nas i jezero i vrh.
"Pođimo na otok." pozvah ga ubuđena.
"Na taj otok možeš stići samo srcem." smješeći se reče djed.
"Nerazumijem kako to misliš?" upitah zbunjeno
"Tamo stižu samo oni koji vjeruju." reče djed zagonetno
"U što?"
"U ljubav."
Danas misaono ulazim u svijet djetinjstva i tražim izvor vjerovanja. Sunce na izvoru otvara kapije svijeta koji sam zaboravila. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku.
"Stojiš na mjestu s kojeg su naši pradjedovi ugledali beskonačnost." pričao je djed legendu o dolasku nacije u uvalu Mediterana.
Zima prelazi u proljeće, sunce ostaje dulje nad uvalom i najavljuje dolazak ljeta.
"Ovdje je Panteon mojih praotaca. Na vrhu planine u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje." pomislih prisjećajući se legende. Jezero istine je blještalo snom. Pričini mi se da u daljini nazirem tako dugo sanjani otok. Srce zatitra nekim novim uzbuđenjem.
"Sada pođi niz planinu, dole je tvoj život. Tamo se moraš probuditi." začuh djedov glas.
Zaustavih se u trenutku buđenja podno planine i začuh u vjetru glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."
Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj.
"Što li je ovo što osjećam?" pomislih
"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." glas je dolazio s neba.
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo centar univerzuma?"
"Ovo je centar kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." glas je postajao tiha, skoro nečujna simfonija.
"To su anđeli." sjetih se priče o anđelu čuvaru.
"To su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."
Zatvorih oči i počeh budna sanjati.
Tražeći vile lutala sam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susretala začarane vile na Tulovim gredama, zaustavila se na Crljenim stinama više Brista, u Omiškoj klisuri, odmarala se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda krenuh do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu. Činilo mi se da čujem njihove glasove u vjetru i u pticama, u šumovima mira i žuboru vode koja je dolazila iz zemlje.
Kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih uistinu u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj vječno sjajećih sedam Atlasovih kćeri.
"To su Plejade." šapnuh u vjetar
"Ne govori glasno, ja čujem tvoje misli." odgovori mi vjetar "To nisu Plejade, ovo što ti vidiš su Perunove kćer."
"Ali ja sam drugačije učila."
"U Japanu ih zovu Subaru."
"Kako se zovu Perunove kćeri?"
"Ladarice"
"Sedam vila Ladarica koje proljećem nestaju sa horizonta i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina misao." osjetih želju da preskočim Ivanjsku vatru i poletim ka izvoru sna.
"Slušaj svoje misli i otkrit ćeš tajnu početka." vjetar mi dotaknu obraze.
"Slušam misao i osjećam ljubav. Ona je simbol koji se širi oko mene, simbol u kojem su skrivene sve moje slabosti i sve moje ludosti." pomislih zaneseno
"Sjeti se priče koju si kao djevojčica najrađe slušala." opet začuh djedov glas.
Prisjetih se priče o vilinskim pjesmama koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala.
A onda vile nestadoše u oblacima, a kroz cijelu šumu odjekuje samo ljudska riječ, tiho kao lopov svima se uvlači u srce i krade ono najvrijednije, ono jedinstveno, ono naše jedino. Riječ krade snove i vizije, krade želje. Krade ono što jesmo.
Riječ nas poistovjećuje sa vjernicima. Svi postajemo isti. Čini nam se da razlike nema. Izdali smo san i sada molimo priznanje.
"Tama u ovom jutrenju nagovještava lomače za one koji ne prihvate sudbonosnu riječ." začuh ponovo vjetar.
"Koja je to riječ?" pokušah se sjetiti nastavka priče.
Prostor izgubi dimenzije prijašnjeg sna i ja vidim Europu kako vodi djetinje teološke diskusije i natjecanja u skupljanju bogatstva iz kojeg izrastaju gradovi, negacija arhaičnog poimanja svijeta. Izrasli iz duhovnog siromaštva jedna za drugom niču utvrde, svjedoci početka civilizacije.
"I obitelji tvojih pradjedova su krvarile u ovom vremenu." vjetar prekinu moje misli
"To je bilo vrijeme kada su gorile lomače."
"To je bilo vrijeme zablude u ovom dijelu zemaljskog carstva. Daleko na istoku, nedodirnuta lažima i naučenim neznanjem, svjetlost ljudskog uma je rađala znanost i podizala akademije, pisala enciklopedije, gradila radionice iz kojih je izašao prvi Globus neba i zemlje, dokazujući da je zemlja okrugla."
"Oni tamo su ostali vjerni početku, ali su isto okrutni u svom vjerovanju." suprostavih se glasu vjetra
"Jednoumlje je uvijek okrutno."
Europa, ugnjetavana jednoumljem onih koji su imali moć, stvori nejednakost građana djeleći ih na puk i vlastelu. Samo nam se činilo da smo svi isti. Vlastela vlada i trguje, puk služi i strahuje. Zbog riječi koja nas je učinila vjernicima u nadnaravnu snagu buknuše ratovi koji se šire Europom, tri Boga zavladaše plemenom koji se tražeći mjesto mira spustio na more.
Stoji grad na hridi južnoga mora, aristokratska republika u kojoj dio dotadašnjeg puka ulazi u palače, preuzima vlast i odijeva se svilom i satenom. Zatvorivši se zidinama odvojiše se od doline koja ih je hranila. Osluškujem vjetar i čujem jadikovku kamena.
Vratite mi dušu da budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste.
Odvojiste me od majke, od kamenjara, od doline sna,
od vrulje koja me pojila, od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje me svojim stopalima milovaše.
Vratite me zvjezdama da kao golubice na mene slijeću,
da se kao vile po mojim hridima do lomača ponovo spuštaju.
Vratite mi dušu da ponovo budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg ste kao i mene osudili.

Na blagim padinama Mediterana, izvan kamenog obruča koji moli za pomilovanje, ostadoše pastiri i stada, dobri ljudi koji su sadili lozu i veselili se njenom dozrijevanju. Stoljeća prolaze i tračak sunca zasja nad gradovima. Epoha pomilovanja sna otvara plemenu još jednom vrata povratka ka izvoru.
Renesansa sna, to je bila reakcija na tamu i strah vremena tihih lomača. Vraćajući čovjeka na pijedestal vrijednosti nova epoha je utirala put današnjoj misli. Njegujući materinji jezik sinovi našeg plemena su, zaustavljeni u trenutku istine o porijeklu, probudili ponovo vile i vilenjake koji su, zatomljeni iza crkvenih dogmi i zabrana, snivali stoljetni san. Nastajala su djela kojima su opjevali domovinu i njenu ljepotu.
Oživljujući kamen i dozivajući vile pjesnici renesanse su poželjeli probuditi Europu iz Trnoružicinog sna, poželjeli su da se rodi princ koji će je svojom ljubavi vratiti na početak.
Ali ljudi zatvoreni u zidine, nesposobni da čuju jadikovku kamena iznevjeriše vile, nezaustavljivi u svojoj pohlepi krenuše ka sjaju neke nove istine, koja se još uvijek krila iza sjaja pozlećenih oltara u odorama onih koji su nametali neznanje da bi utrli porijeklo.
Galebovi još uvijek slijeću na kamenu kosu tražeći u vjetru toplinu nekadašnjih vjerovanja i na kamenu susreću sudbinu prodanih duša. Šume nisu propjevale iako su pastiri frulama dozivali vjetar sa planina. Zlatno doba se nije vratilo, a život se nastavio i traje još uvijek, a mi tražimo još uvijek odgovor na pitanje "Što je život?".
Na kraju renesanse i Giordano Bruno je pokušao vratiti vjerovanje u čovjeka, poželio antičkim mitovima oživiti misao o izvoru sreće, ugušiti naučeno neznanje, odgovoriti na pitanje o smislu života. Možda je njegova boginja koju se nazivao Diana bila ona bjela golubica koja je nakon Eulalijine smrti poletjela u nebo.
Kada ramišljam o legendama i mitovima, kada zaokružim misli Giordanovom smrti, sjetim se mladosti, mog pripadanja generaciji revolucije cvijeća iz 1968 i vremena kada smo vjerovali u Ljubav i mislili da, vođeni tim nasnažnijim osjećajem, možemo renesansom sna promijeniti svijet.

Trg cvijeća


Turbulentna je bila 1968 godina. Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga i Bobbya Kennedya, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi, avangardnog kazališta, Budila se svijest, budio se svijet, budili smo se mi. Željeli smo promijeniti svijet.

Na cvijetnom placu smo često dočekivali zoru, zbog svježeg peciva i lude mladosti koja nas je vukla u avanturu. Jednog takvog jutra smo, uz miris svježeg kruha i dolazećeg cvijeća, zaokružili noć punu sretnih misli o postanku svijeta. Bilo je to onog davnog proljeća kada se mladost Europe ujedinila i željela promjeniti svijet. Mirnim prosvjedima smo stvarali nove svjetove okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana.

Tek položen ispit zrelosti nam je davao sigurnost neograničenog znanja. Iz dana u dan nas je bivalo sve više i ujedinjeni misaonom gimnastikom mi smo prozivali sve do tada poznate istine tražeći našu. Lutali smo povijesti, filozofijom i literaturom, dodirivali teorije kraljice znanosti i bivali sve sigurniji da ćemo u jednoj takvoj noći promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju. Nazivali smo se velikim imenima i počinjali vjerovati u stvarnost tih imena. Imitirajući prošlo vrijeme gradili smo svoje puno prelijepog sna. Pročitane Utopije su nam davale krila da postanemo Ikari našeg stoljeća. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su bili naš moto. Naša mala kavana postade sastajalište velikih mislioca. Među nama je sjedio Diderot, Voltair, Rousseau, ponekad su nam se pridružili Platon i Pitagora, Einsteina smo prizivali u pomoć kada smo željeli pobiti apsolutnost vremena koje još nismo osjećali u sebi, a svako nepoznato lice koje je ušlo u kavanu smo smatrali špijunom i izdajnikom i porotom našeg sna. Zaneseni idejom o stvaranju nove antologije znanosti mi smo se vraćali na njene izvore i zaustavljali među inkvizitorima srednjeg vijeka uzdizali početke renesanse. Čitali smo uvijek nove knjige, tražili podatke kojih nije bilo u udžbenicima. Na granici između metafizike i fizike sretosmo misli Giordana Bruna.
"Tko je uistinu bio Giordano Bruno?" upitah mladića koji je upravo počeo studirati svijet atoma.
"Pored Galileja jedan od važnijih protivnika crkvene skolastike, oslobodilac filozofije od okova crkvenih dogmi, mislioc slobodne misli, stvoritelj konačne istine o snazi ljudskog uma." odgovori mi mladić zagonetno.
"To znam iz škole, ali mene zanima tajnovitost i snaga njegovog karaktera" odgovorih nezadovoljna odgovorom.
"Dok se veliki Galilej pod utjecajem inkvizicije odrekao svojih misli, Bruno umire za svoje ideale." njegov odgovor je bio poziv na filozofiranje.
Filozofirati znači umirati za ideju, a mi smo imali ideje i satima sjedili u sveučilišnoj biblioteci tražeći detalje i slagali mozaik o Giordanu čovjeku.
Ljubav je, u tom vremenu, bila okosnica svih naših razmišljanja, ne obična ljubav iz jeftinih romana, nego duboka emocija iz koje smo gradili svaki svoj svijet i ujedinjavali ga u zajedništvo. Voljeli smo misao i mislili zajedno, voljeli smo život i željeli živjeti slobodno. Bruno je umro na lomači da bi mi mogli slobodno misliti život i voljeti istine. Njegove misli, zapisane u knjizi "O herojskim zanosima", su svjedočanstvo njegove velike ljubavi. On je Dianu tražio na svojim putovanjima ka spoznaji i bježanjima iz okova duha. Ona je bila utjelovljenje njegovog sna i osloboditeljica misli koje su se tako širile izvan zidina Dominikanskog samostana u kojem je na početku svog puta živio, a na koncu orobljen za sunčanu svjetlost, zarobljen u zidinama Anđeoske tvrđave dočekao svoje smaknuće. Diana je bila majka njegovog vjerovanja u mudrost jer u majku crkvu nije vjerovao, bila je tajna ljubavnica, anđeo, zvijezda vodilja, njegovo sunce, svjetlo, život.
Fascinirani istinom njegovog života, njegovom tajnom ljubavi prema ženi koju je nazivao imenom boginje, zaključili smo da je ljubav jedini osjećaj koji inducira snagu za ostvarenje ideja. Ljubav je ona pokretačka snaga koja snove pretvara u život. Bruno je bio utjelovljenje početka novog doba, iz njegovih misli i njegovih emocija je proizašla znanost, ostvaren put slobode misli. Bez njega ne bi bilo enciklopedije britanike niti francuske enciklopedije. On je svojom ljubavi ucrtao put na kojem smo se mi tih godina susretali.
Mala kavana, treperenje jutarnjeg sunca i stol u kutu za dvoje. Noć je bila duga i puna teških misli. Voltair, Diderot, Rousseau i drugi su umorni otišli kući, a jedan mladić i ja, zaneseni idejom o renesansi stvarnosti ostadosmo sami. Kavana je mirisala na cigarete i jeftino vino.
"Mala kavana, treperenje sunca i stol u kutu za dvoje, pa ti me ljubiš zbilja me ljubiš milo, jedino moje." mladić mi odrecitira poznate stihove.
Nečujno kao pantera, ljubav se te noći spustila u srca i uzburkala još više, već uzburkanu krv. Još uvijek omamljeni filozofiranjem probdijene noći mi krenusmo prema trgu cvijeća. Naš Campo dei Fiori postade kulisa za umiranje od ljubavi. Tog jutra zaboravih vile i vilenjake, zaboravih legende s kojima sam rasla i poželjeh postati boginja lova. Zanesena pričom o ljubavi koja je promjenila svijet tog svitanja sam mladića nazvala Bruno.
"Bruno zamišlja univerzum kao živo biće koje samo sebe stvara, neprolazi i traje u svom vječnom gibanju." rekoh gledajući u nebo. "Tamo gore među zvjezdama u svjesti univerzuma se krije misao o postanku svijeta."
Mladić pored mene je šuteći promatrao treperavu svjetlost koja je projurila iznad nas.
"To nas, prosipajući ljubav, pozdravlja Giordano." rekoh veselo
"Što si poželjela u trenu njenog pada." upita me mladić
"Ono što stalno želim, otkriti istinu početka."
"Čijeg?"
"Našeg."
"Giordano je o tome već napisao stotine stihova i sve se slilo u ljubavnu poeziju koju ti još uvijek gutaš"
"Pitam se što je ljubav."
"To je ono što osjećaš prema meni."
"Što je to što ja osjećam? Lupanje srca, ples leptira u trbuhu, mjehuriće šampanjca u krvnim žilama. Što je to?"
"Ljubav."
"Ne, to je prejednostavno, to je biološko objašnjenje procesa koji u meni traje. Ljubav je puno kompleksnija, ona je uzrok i razlog, ona mora biti izvor i ušće, ona iz nečega nastaje i u nešto se razvija."
"Ljubav nastaje u glavi, tu u milijardama ćelija koje neprestano vibriraju."
"Znači ona je na početku misao, a misao je energija, facit ljubav je energija."
"Giordano je svoju svjesnu spoznaju osjećao kao ljubav prema ženi, kao svoju filozofiju, svoju znanost. " reče mladić
"Vidiš da imam pravo kada kažem da još uvijek ne znam što je ljubav."
"Sada si pretjerala." reče mi mladić i zagrlivši me upita "Znaš li sada što je ljubav?"
"Znam što osjećam, ali to nije dovoljno. Ja težim ka istinskom znanju u znanju i želim se upustiti u pustolovinu "vrijeme na samim obroncima vremena". Želim osjetiti ono veliko zasljepljujuće svjetlo, trenutak istine, svjesnost spoznaje početka, ljubav u njenom nastanku."
"Zar to nije bilo u gimnaziji na hodniku, u pauzi između kemije i biologije."
"Glupane, to je bila zaljubljenost koja se pretvorila u ovaj osjećaj, ali ja želim više spoznaje, više svjesti o tome. "Panta rei" reče Heraklit u hramu grčke božice lova Artemis. Giordano Bruno je poetizirajući trenutak spoznaje, svoj put ka apsolutnoj istini naziva "Diana", ja želim osmisliti taj osjećaj i dati mu ime koje nije za svakodnevnu upotrebu." rekoh tražeći potvrdu u njegovim očima.
"Mislim da kompliciraš i nepotrebno opterećuješ svoj mozak pitanjima na koje nikada nećeš pronaći odgovor." odgovori mi mladić tonom u kojem više nije bilo onog treperenja koje je u meni izazivalo želju za poljpcem.
"Ako je Giordano zbog toga umro onda to nije nepotrebno razmišljanje." odgovorih mu istim tonom tražeći još uvijek potvrdu u njegovim očima.
"Ti uistinu postaješ okrutna kao Diana, svojim riječima budiš u meni znatiželju, ali ja nisam Aktaion, ja sam samo zaljubljeni budući fizičar koji želi otkriti srž materije iz koje si ti satkana." reče mi mladić grleći me i ja odustah od daljnjeg razgovora o izvoru ljubavi i prepustih se osjećaju koji se tek rađao u meni.
Cvjećarice su slagale pušleke različitih boja. Boje, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, zaplesaše najljepši ples naše mladosti. Izabrali smo najcrveniju ružu, ali nismo imali novaca da je kupimo. Praznih džepova, ali srca punog ljepote, a glave nagomilanih misli doživjesmo prvi zagrljaj i poljubac koji je trajao cijelu jednu kratku vječnost.
S druge strane trga nam se približavala grupa iz "Blata", male kavane na drugom kraju trga. Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.

Anatomija jedne nesreće


Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo hrliti prema sljedećima. Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma i vjerujući toj misli ja pokušavam u prošlim trenutcima pronaći uzrok stanja u kojem se nalazim.
U mojoj svijesti se danas događa nešto slično ratu svi protiv svih, osjećam se kao slabašni šerif u westernima Sergia Leone-a, šerif koji nije u stanju zakone provesti u djela, pa je moj život postao jadan, osamljen i satkan od neprerađenih elemenata zbilje koji se gube u snovima kojima isto tako neznam razlog. Čini mi se da za šaku dolara prodajem te neodsanjane snove i u svakom trenutku sve više umirem, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećujem nekom imaginarnom ubici nečeg nedorečenog u meni. Proživljene godine naslagane kao nepročitane knjige na polici moga vremena neostavljaju traga u mom sjećanju. Znam da sam do ovoga trena lutala bez cilja i tako je cijeli moj život izgubio smisao. Sjećanja su se zaustavila u jednom nepoznatom trenu i ja se osjećam kao da sam ušla u slijepu ulicu iz koje više neznam pronaći put natrag na magistralu koja vodi ka izvoru svjesne spoznaje.
Pokušavam se sjetiti djetinjstva i ljepota nekog, sada stranog osjećaja, se širi mojim tijelom.
Promatram jednu staru fotografiju u obiteljskom albumu. Na ulazu u veliki park stoje djevojčica i čovjek, ja i djed, držeći se za ruke kao što smo to uvijek činili na dugim šetnjama gradom. Sjećanjem na to prekrasno razdoblje života u mojim mislima se vrte filmovi u bojama, puni dimenzija koje bih danas nazvala stvarni doživljaj, učenje i svjesna spoznaja života.

Igra je uvijek bila moto na odgojnom planu moga dede. Dok smo po livadama tražili djetelinu s četiri lista, on me je uvijek poveo tamo gdje ih je bilo i zavaravajući me traženjem uspio moj pogled usmjeriti na njih. Sreća je tako njegovom zaslugom skoro uvijek bila na mojoj strani. Brali smo poljsko cvijeće i slagali bukete koje sam onda poklanjala noni. Njegov talent slikara je u meni budio sposobnost slaganja boja, a moje djetinje neznanje je bila dobra prilika noni uvijek iznova izraziti ljubav s uvijek novom dimenzijom duše koju je izražavao bojama cvijeća.

Nona je bila, samo na izgled, hladna plemkinja koja se u jednom zanosnom trenutku prve mladosti zaljubila u mladog, lijepog oficira. Prvi svjetski rat je upravo išao svom kraju kad su oni počinjali presti niti zajedničkih snova i od njih tkati život. Ja sam bila zadnja karika u lancu njihove ljubavi, plod njihovog ujedinjenog zanosa u osobinama njihove najmlađe kćeri. Oni, osiromašeni silom koja je poslije drugog svjetskog rata tutnjala Balkanom, su mojim rođenjem gradili most između prošlih i dolazećih vremena. Bila sam medij za istinski izraz ljubavi koja je, sticajem okolnosti u kojima su se našli, samo naizgled počela gubiti na snazi, postajala davno završeno vrijeme, pluskvanmperfekt njihove stvarnosti.
Danas znam zašto je deda za doručak volio kruh udrobljen u bijelu kavu i zašto je nona kuhala isključivo na maslinovom ulju.
Na drugoj fotografiji mala djevojčica i prekrasna mlada žena, ja i moja mama pred velikom željezničkom stanicom. Željeznčke stanice još uvijek u mom sjećanju bude izmješane osjećaje sreće i tuge. Na njima sam uvijek sretna dočekivala i tužna ispraćala majku koja je tu dolazila u moje djetinje vrijeme i s njih odlazila u neko meni tada nepoznato vrijeme.

Badnjaci su u našoj kući bili sretni trenutci zajedništva, obavijeni majčinim osmjehom, tajnovitim pričama o malom Isusu, mirisom šapa, bakalara i ljubavi.
Deda je palio svijeće na Isusovom drvetu i pjevao Božićne pjesme. Darovi su, zamotani u šarene papire i ovijeni vrpcama, uvijek bili iznenađenje i beskrajno zadovoljstvo mog djetinjeg srca.
Mirisi predbožićnog vremena uvijek iznova bude u meni iste slike. Svečanost trenutka kada je neko tajno zvono najavilo večeru, bijeli uštirkani stolnjak, ostatci porcelana i kristala, zelenilo pšenice sa svijećom u sredini stola, crveno bijelo plava vrpca omotana oko tog svakogodišnjeg aranžmana i obavezna molitva, danas još uvijek izaziva sretan smijeh u meni. Smijali smo se, a deda je svake godine molitvom najavio svetu noć i svake godine istom snagom izdržao da se ne počne smijati s nama.
Tradicionalni ritual Badnje večeri je bio znak ljubavi i mira u našoj obitelji.
Poslije "obavezne" molitve, kojom je bila najavljena gozba, više se nije razgovaralo o stvoritelju i spasitelju.
Odsanjala sam djetinjstvo ne osjećajući prisilu vjerovanja u nešto što nisam razumjela. Često se, dok sa sjetom u srcu mislim na to daleko sretno vrijeme, pitam u što su oni onda vjerovali, koliko je istine bilo u religioznom zanosu tih večeri.

Bila sam most između dvije potpuno različite generacije koje su se tu večer skupljale za svečano postavljenim stolom i razgovarale o znanosti, literaturi, filozofiji i umjetnosti. Čovjek kojeg je moj deda često spominjao tek danas poznajem iz njegovih knjiga. Giordano Bruno je, u ono vrijeme mog djetinjeg neznanja, za mene bio dedin prijatelj koji je umro i kojem se deda divio. U to vrijeme sam vjerovala da sam dobila ime po ženi koju je taj čovjek volio.
Einstein i Plank su s druge strane bili prijatelji moje tete koji će uspjeti dokazati istinu Giordanovih misli.
Često je razgovor završavao putovanjima po mitovima koje sam onda, pored legendi o vilama i vilenjacima, rado slušala. Kada su moji roditelji govorili o Diani i Aktaionu, prepričavajući mit o njima, ja nisam shvatala suštinu, ali u mojoj glavi su nastajale misaone slike. Vidjela sam izvor i boginju kako se okružena Nimfama kupa i vidjela sam lovca kako znatiželjno promatra njeno nago tijelo pri kupanju. Mitovi su se redali. Nisam razumjela što je dionizijska opijenost, ali sam razumjela da su Dionizije i Bacchus bogovi vina. Zamišljala sam i nasmješeno lice boga vina, njegove oči su sjale bojama sna i ja sam osjećala radost u zraku, veselost u atmosferi tih nezaboravnih večeri.
Svijeće na stolu i na božićnom drvetu su dogorijevale, deda ih je onda gasio s kruhom umočenim u crno vino, ponavljajući uvijek istu rečenicu:
"Ovo je njegova krv i tijelo njegovo"
Ja sam obično pitala: "Jeli to Bacchusova krv i tijelo?"
Obitelj je pokušavala ostati ozbiljna, deda je milijući me po licu strpljivo odgovarao:
"Kada odrasteš, saznat ćeš istinu, reći će ti se samo."
Ljubav, koju sam tada svakim udisajem upijala, je bila sukob suprotnosti, sintropija iz koje sam izrasla, energija koja me je usmjeravala u život koji je bio, izvan zidova njihovog stana, drugačiji. Tek danas znam da je to bilo tako.

Izrasla iz najljepšeg osjećaja, moja mladost je zasjala suncem slobode i ja krenuh u prvu ljubav obogaćena njihovim iskustvom. Na trgu cvijeća osjetih titraje srca i poželjeh saznati od kuda dolazi ta ljepota.
Moj studij u kojem sam ulazila u tajne ljudskog tijela i nastajanja pokreta se pretvorio u proučavanje sna iz kojeg se pokret razvija. Negdje u dubini duše sam već onda vjerovala da pokret nije samo njegov vidljivi dio, nego da se njegov početak, kao i početak ljubavi, krije u beskaraju moje svijesti.
Mladić kojeg sam zavoljela je studirao kraljicu znanosti i želio kao i ja prodrijeti u najdublji dio materije i tamo dokazati njenu dušu.
Željela sam uistinu dotaknuti trag sunca i kao nekada Diana odjahati u vječnost, željela sam da me mladić, kao nekada Giordano Bruno Dianu, prati do litice na kojoj ćemo zajedno spoznati ljubav na izvoru.

U jednom predvečerju smo se malim automobilom vraćali u grad. Bio je kraj zimskog ferija koje smo zajedno proveli na velikoj planini. Dva sanatorija su nam omogućila da sjedinimo odmor i seminare koje smo pohađali. On u zvjezdarnici, a ja u klinici za rehabilitaciju patološkog pokreta. Slobodno vrijeme smo provodili na vrhu planine, zamišljajući da se nalazimo na vrhu svijeta. Promatrali smo zimsko nebo i brojali zvijezde, mislima se vraćali u legende, činilo nam se da nas pozdravljaju Ladarice i željeli se u Ivanjskoj noći vratiti na vrh planine i jezerom istine otploviti do otoka sreće.
"Jutros sunce nije htjelo izaći, a sada nikako da zađe." rekoh veselo promatrajući crvenilo zapada.
"Još nikada u sjećnju nisam doživio ovako dugačak zalazak sunca i ovako crveno nebo." čudeći se odgovori mi mladić.
"Mi još nismo otkrili sve tajne koje se kriju u znanosti koju studiramo. Sunce spada u tvoje područje, objasni mi ovu pojavu."
"Sunce nas prati i odlučilo je sjati dok mi ne daš jednu veliku pusu."
"Strpi se još malo, promet u velikom gradu je opasan za zaljubljene šofere." odgovorih mu koncentrirajući se na semafore i jednosmjerne ulice.
"Kuda me vodiš?"
"Na vrh svijeta u moj mali raj." pozvah ga prvi puta u moj mali stan.

Ušli smo u novo naselje puno visokih kuća i parkova koji su blještali bjelinom pod zrakama još uvijek upornog sunca. Zaustavih auto na jednom velikom parkiralištu, ispred ogromne građevina od stakla i čelika.
"I ti ovo nazivaš tvojim malim rajem."
"Pričekaj dok se popnemo na vrh."

Moj mali stan je bio u podkrovlju nebodera. Kada smo ušli u dnevnu sobu sunce je stajalo točno nad vrhom planine koja je bila užasno blizu i užasno daleko u isto vrijeme. Otvorih vrata male terase i mi se nađosmo u snijegu koji se za vrijeme mog odsustva nagomilao pred vratima.
"Ove zime su vjetrovi jaki, inače se snijeg zadržava samo uz ogradu u bršljanima koje sada jasno ne vidiš."
Mladić me zagrli i u trenu poljubca sunce se poče lagano spuštati u dubinu iza vrha planine.
"Jesam li rekao da čeka tvoj veliki poljubac."
Stan na vrhu svijeta, moj mali raj, mi se ućini u tom trenu još ljepšim.
"Uvijek sam se osjećala ugodno u ovom gnjezdu daleko od gradske vreve i obaveza, ali sada mi se čini još ljepšim i toplijim." rekoh skidajući jaknu.
"To je sigurno zbog moje prisutnosti i moje osobnosti." šaljivo će mladić
Nebo je sjalo zvjezdama dok smo mi sjedeći uz vatru malog kamina ispijali ljubav. Vrijeme je prolazilo ustaljenim ritmom.
Mladić je bio na veleučilištu i u laboratorijima želio otkriti sve tajne znanosti. Ja sam polagala ispite i sve više voljela fenomenologiju mog sna i mladića.
"Moram pronaći otok stabilnosti u ovom velikom moru nestabilnosti." reče mi mladić jedne proljetne večeri dok smo šetali trgom cvijeća.
"O čemu govoriš?"
"Već godinama su znanstvenici usmjerili kurs prema tom otoku, ali još uvijek nema znakova da mu se približavamo."
"Još uvijek ne znam o čemu govoriš."
"Još u srednjem vjeku su alkemičari vjerovali da će ako pronađu kamen mudrosti moći iz jedne materije stvarati drugu."
"Sada mi je jasno. Misliš iz olova praviti zlato."
"Ne, mislim na jedini stabilni dio u jezgri atoma, jedini dio koji se više ne može djeliti, dio koji bi dokazao početak svega što mi danas živimo, mislimo, osjećamo."
"Zar to nije superstruna o kojoj se u zadnje vrijeme pišu znanstvene knjige i poezija?"
"To je onaj končić u atomu koji stvara za nas još nečujnu simfoniju univerzuma, mi znamo da je on tu, ali nismo uspjeli uploviti u luku njegovog postojanja."
"Morate dragi moj naučiti slušati srcem, tek onda ćete čuti ono dosad nečuveno."
"Ja tebi o znanosti, a ti meni o "Malom princu."
"To je moja istina. Fenomenologija sna je put ka tom tvom otoku. Moraš naučiti osluškivati tišinu." odgovorih sjećajući se djedovih riječi.
"Još uvijek nije kasno, nauči me slušati tišinu." reče mladić smješeći se i ja osjetih u njegovom glasu nevjeru u ono što govorim.
"Što si osjećao u onim davnim jutrima na trgu cvijeća? Što osjećaš sada?"
"Mir i sreću i .............."
"ljubav. To nije odgovor na moje pitanje, to osjećaš i ovdje i na veleučilištu. Treba krenuti putevima sna. Dok svećenici pokušavaju u nas usaditi klicu straha od grijeha, mi je se moramo oslobađati uskrsnućima u svitanjima. Sjećaš li se našeg starog profesora koji nas je tako uvodio u poeziju kraljice znanosti."
"Dobro, razumio sam što mi hoćeš reči, ali još uvijek ne znam kako to doživjeti. Kada u laboratoriju sjedim pred mikroskopom i ulazim u dubinu mora nestabilnosti osjećam u sebi uzbuđenje, ali ne pronašavši željeni otok osjećam i bjes."
"Sjeti se jezera istine, zamisli ponovo otok sreće, arhipelag uspomena i spokoja. Sjećaš li se što si osjećao kada smo, tamo na vrhu planine uz jezero, o njima maštali?"
"Želju da s tobom jednoga dana odem na te otoke."
"Znaš li gdje su ti otoci?"
"Negdje visoko iznad vrha planine."
"Dragi moj ti moraš još puno raditi na sebi, moraš naučiti gledati, slušati, mirisati i dodirivati srcem."
"Opet ti meni o "Malom princu", rađe mi pričaj o fenomenologiji sna."
"Već nešto više od sto godina znanstvenici pokušavaju otkriti i dokazati materiju sna, kao što nas već skoro dva tisućljeća svećenici pokušavaju uvjeriti u grijehe koje nismo učinili i u pokretačku energiju koja se nalazi izvan nas. Sve ono što gledaš očima, slušaš ušima je samo iluzija onoga što osjećaš. Sjećaš li se predavanja iz filozofije o dokazima postojanja Boga. Koristeći se zakonima matematike, neki filozofi su pokušavali ne dokazati, nego pobiti njegovo postojanje. Jedan od njih je rekao da Bog ne postoji realno, da je on samo pojam u ljudskom umu."
"Realno postojanje je više od postojanja kao pojma u umu, a Bog ipak negdje u plavim daljinama postoji." pobuni se mladić
"To je nametnuto ti vjerovanje u nadnaravne sile i pobijanje sposobnosti moga uma, ja mogu sanjati realnost, ali bez uma ne bih mogla niti spoznati ono što vidim i čujem srcem. Um i srce rade zajedno i predu materiju našeg istinskog postojanja. Na ulaznim vratima u znanost doduše još uvijek piše."Ti moraš vjerovati" jer još uvijek nitko nije uspio niti dokazati niti pobiti postojanje Boga."
"Ali mi ga vidimo na slikama u liku starca duge sjede brade." reče mi mladić naizgled naivno.
"To je samo onaj oblik koji su mu nametnuli ljudi u svom vjerovanju, ali on je taj tvoj stabilni otok u moru nestabilnosti. On je pokretač smoorganizirajučeg procesa u našim ćelijama. To je onaj izvor iz kojeg ističe ljubav, vrhunski princip našeg postojanja." pokušah Giordanovim riječima dokazati svoju misao.
Mladić me je promatrao s nepovjerenjem. Njegovo znanje se razvijalo u drugom smjeru. Čini mi se da mu je u tom trenu postalo jasno da je, iako je želio vjerovati mojim riječima, u srcu postajao lovac na dobitak. Noć je bila blaga i miris dolazećeg ljeta se širio gradom. Na trgu cvijeća se Ljubav prvi put u tom trenu osjetila suvišnom.
"Otoci uspomena, spokoja i sreće su u našim srcima."pokušah ga još jednom uvjeriti u svoj san.
"Gdje je tvoj otok stabilnosti?" odsutno me upita mladić
"To je ona točka u meni koju su davni filozofi nazvali oči Božje, zadnja točka zlatnog reza, to je ono što osjećam kada me ti poljubiš" priznah mu ljubav ne služeći se tom već otrcanom riječi.
"Hočeš li se udati za mene?" zapita me mladić konkretizirajući trenutak da bi prekinuo moje maštanje.
"To je još jedina, do sada, neostvarena želja u mom životu." rekoh ne razmišljajući
"Gdje želiš vjenčanje?"
"Na otoku sreće."
"Kada?"
"U Ivanjskoj noći."
"Tko će nam biti kumovi?"
"Giordano Bruno i njegova svjesna spoznaja."
"Tko će nas tamo ženiti?"
"Duša svijeta."

Ljubav u zagrljaju Ivanjske noći, ljubav sanjana i željena, te noći odsanjah divan san, san kojeg se još uvijek sjećam .
"Čarobna je ova noć u zagrljaju mjesečine dok zvijezde vilinsku muziku čovjeku daruju. Plameni jezici nebo miluju, usnule perunike ivanjsku moć snivaju, lahor u krošnjama baladu puše, a uzdrhtaloga srca blagdan ljubavi slave sretne ljudske duše. Čovjek treptajem oka i drhtajem srca leprša po blještećoj cesti i pita se sneno koju od Ladarica će u ovoj čarobnoj noći sresti? Uz jezero sreće iz dlana mu kristalne kapi piju srna i lane, a njegova zaljubljena duša čeka da jutro nove ljepote svane. Usnulo lišće kroz tišinu noćne sjete o ljubavi nježno šušti, sa nazirućim svitanjem tajno šapuće o ljubavnom žaru dnevnoj svjetlosti u kojoj se skrivaju života gušti. Duša u zagrljaju Ivanjske noći čovjekovo srce bezvremenu otvara, daruje mu trepravost nebeskoga žara, šapuće mu romorom osjećajne ponornice da sve tuge zaboravi, da osjeti snagu vječne sunčeve zaručnice, da uroni u ljepotu ljubavnog plamena, u tok rijeke vremena, u tijek svoje svijesti žuboravi. Miluj me nježno šapuće mu vrijeme, okupaj se u božanskom vinu, neka ti u sretnome trenutku uvijek nove zvijezde na duše tvoje nebu kao nove istine sinu. Osluškujem snena ovu Ivanjsku baladu, ladarice mi šapuću slijedi tvoga unutarnjeg sunca trag, svjetlosni zagrljaj tvome srcu blag, treptaj vjetra snova što mrsi ti kosu, i nosi te ovim željenim beskrajem sretnu i bosu. Čujem glas tek iznikle trave, cvrkut nebeskih ptica i sjedinjujem se sa osmijehom vremenskoga lica. Ostajem u zagrljaju Ivanjske noći zauvijek mlada i živim baladu koju ljubav sklada. U tijelu se novi kristali množe, izviru tek probuđeni sokovi, dokazuju koliko ljubav duši i srcu darovati može, koliko se ljepote zaiskri na otvorenom dlanu u samo jednom srećom okupanom danu. Osjećam treptaje leptirovih krila, ubrzane otkucaje dugo uspavanog bila, ljubavni zagrljaj, radost i srca smijeh spoznajući da u sretnom trenutku ne postoji grijeh. Ljubav ne prolazi trnovite staze jer na zaljubljena srca dobre vile paze, svaki trn na putu ka sreći svojim nevidljivim tijelima zgaze. U svitanju sjanom ove kratke zemaljske noći osjećam Dianine, te čuvarice mjesečeva hrama moći. To čudesno božansko- vilinsko biće toplinu duši dariva, svojim zagrljajem srce od ljubavne boli iscjeliva, šapuće mu samo lijepe bajke, budi ga toplinom dlanova svojih poput brižne majke. "

Čekala sam prvi ljetni solsticij, osjećajući da će toga dana dogoditi nešto važno, jako važno, nešto što će cijeli moj život promijeniti.
Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam da idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje.
Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.

Iznenda se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo. Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.
Kada sam izašla iz bolnice više ništa nije bilo kao prije. Poljupci koji su me činili sretnom postadoše dosada od koje sam bježala, zagrljaji klješta kojih sam se bojala. Lice mladića, koji mi je prije nesreće želio na jezeru sreće pokloniti prsten i svoj život, je počelo blijediti u mom sjećanju. Umjesto njegovih očiju ja sam u mislima sretala neke druge oči, oči nekog nepoznatog dječaka, oči boje sna. Više nije bilo razgovora o Giordanu Brunu i Diani, više me nije zanimao otok spokoja i prividnog mira, niti izvor iz kojeg ističe ljubav jer ju više nisam osjećala u sebi.


Prevara ljepte.
U kanalu bura,
jecaj vjetra u napukloj kuli
bodež izdaje u srcu.
Galebi su plakali za tobom
sakrivjući boli u utrobu mora.
Na tišini oltara
molitva još spava,
u školjkama
neka davna ljubav u bisere se rađa.
Sakriveno blago tvoga postojanja,
ljepota tvoga ljeta
tvojih ljeta snaga
iz pepela
novi život stvara,
da zazvone zvona,
da pjesma kalama se prospe
da na drevnoj pjaci opet
samo sreća sanja.


I bit će svijetlo

Nad obalom kobalt noći,
more u koroti
ni svićarica nema.
Lađe iz nekog tuđeg sna
poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla.
Plamen suklja
proždire povijest Mediterana,
ruši stoljeća,
a sa napuklog žrtvenika
k nebu se diže
dim sa mirisom maslina i mandarina
I bit će svijetlo
prosut će se sunce ruševninama hrama
iz pepela će uzletjet
galebi ranjenih krila.
I bit će svijetlo i ostat će svijetlo!

Tada poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života.
"Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav." pomislih kada sam se, poslije rastanka s mladićem, sama vraćala u moj mali raj.

Na vratima Raja



Počela sam studirati sebe samu, kao što je to činio davni renesansni filozof i počela spoznavati da sam ja uistinu metafizika uma u fizici tijela koje sam u to vrijeme studirala. Iako su se redali dobro položeni ispiti, pričinjalo mi se da sam prije rođenja znala puno više o sebi nego što sam tada znala.
"Iz čega je proizašao pokret u meni?" pitala sam se osjećajući gluhoću svojih ćelija. Svo znanje o nastajanju vrste se spojilo u taj trenutak spoznaje, ali moje ćelije mi nisu odgovarale. Približavalo se vrijeme mog diplomskog ispita, a ja sam se još uvijek borila sa istinama, duboko u sebi ne priznavajući da je pokret samo biomehanika u mom tijelu.
"Što je po tvom mišljenju pokret?" upitao me jednog podneva mentor, dok smo na Anatomskom institutu ponavljali pokrete na preparatima seciranog ljudskog tijela. Njegovo znanje o anatomiji tijela je ulijevalo sigurnost u moje odluke, ali ja sam željela više spoznaje o pokretu.
"U ovim pokretima, koje izvodim slijedeći znanje iz kineziologije, nema ritma. To nije pokret, to je samo oponašanje vidljivog pokreta. Pokret nastaje u mom utjelovljenom umu, on je moja misao i moja ljubav." odgovorih odlažući beživotnu ruku na stol za seciranje.
"Opiši mi kako ti osjećaš pokret." reče on zainteresirano.
"Zatvaram oči i mislima se vraćam u trenutak pucanja opne jajašceta, trenutak u kojem se počeo stvarati moj svijet kristala. Ja danas više nečujem bujanje tek začetog života, ali znam da je onda sigurno bilo drugačije. Zatvorena u vrijeme sazrijevanja, jedna mala ćelija je u ritmu vremena zaplesala svoj, za moju majku nečujni ples i uranjala u more njene utrobe, osjećala njegove valove i sljubljivala se s njima. Ta mala ćelija sam bila ja samostalna u simbiozi velikog života i svojom autopoiezom se sjedinjavala s njim. Moje unutarnje oči su gledale nastajanje duple spirale, kristalnu strukturu moga bića. Osjećala sam rast u sebi i moje ruke i noge su improvizirale titraje energije iz koje sam izrastala. Stvarala sam prostor oko sebe, kuglu mog budućeg postojanja i krenula za svijetlom koje je na mene čekalo na kraju tunela u dalekom svijetu. Pri porodu se moj anđeo čuvar spustio nad glavu kojom sam napuštala more u kojem sam, činilo mi se, predugo bila čuvana. Anđeo, vjesnik neba mi je otvorio vrata raja i spustio svoj prst na moje čelo i ja osjetih kako moj um prelazi u šutnju o onome što se događalo u svijetu kristala, osjetih kako se moja svijest, zaboravljajući početak, sljubljuje sa česticama svijetlosti i stvara novi trenutak." odgovorih mu još uvijek zatvorenih očiju.
"Salomonova rečenica "Proputovao sam svijetom i vidio mnogo i zbog toga ja više razumijem nego što mogu izreći." se potvrđuje u svakom živom biću, što više i u svakoj ćeliji njegova tijela." odgovori mi mentor potvrđujući tako moj osjećaj.
Sigurnija u sebe ja sam počela pisati svoj diplomski rad.
Prstom anđela osuđene na šutnju ćelije moga tijela plešu svoje gluho kolo i plešući stvaraju život u meni. Ona simfonija koju sam devet mjeseci slušala je nestala iz mog pamćenja, spontani pokreti koje sam tada izvodila su se izgubili u svakodnevnom kretanju, jedino je vrijeme pretvoreno u ritam mog disanja, mog krvotoka, govora i koraka ostalo isto.
Željela sam zaboraviti ljubav i koncentrirala sve moje osjećaje na studiju o umijeću pokreta.
"Moj pokret" je u svakodnevici bio improvizacija posla koji sam obavljala, ali mi je u isto vrijeme dokazivao postojanost trenutka u kojem je nastajao. Početak pokreta je za mene postajao metafora procesa neprestano nastajuće i vječno mjenjajuće energije moje svjesne spoznaje trenutka. Trenutak do trenutka, cijela paleta iskrica unutar mog vremena oblikuje u mojoj svijesti, svijest o pokretu. Tada moj utjelovljeni um predaje kormilo pokretanja tijela samom pokretu i on postaje ispružanje, savijanje, podizanje ili spuštanje jednog dijela moga tijela. Zaključila sam da se tada gluho kolo mojih ćelija sljubljuje s vidljivim oblikom onoga što u tom trenutku činim.
Počela sam analizirati svakodnevni pokret i spoznavala ga kao umijeće vremena u kojem traje.
"Vidljivi pokret je samo improvizacija moje svijesti o pokretu." pomislih dok sam po tisući puta pokušala sjediniti misao i pokret u svjesnu spoznaju njegovog nastajanja.
"Što je za tebe improvizacija?" zapita me mentor jednog jutra dok smo na anatomskom institutu pokušavali već tisući put rasvijetliti zakone nastajanja pokreta.
"Improvizacija znači činiti nešto bez pripreme, uvijek svijesno postojati u novom trenutku, sljubiti se s njim dozvoliti mu da sudjeluje u nastajanju mog pokreta koji tako izveden prelazi granice navika, oblikuje uvijek novi prostor i vrijeme i postaje sudionikom u svijetu integralne umjetnosti." odgovorih zanesena skladnosti građe ljudskog tijela koju sam tek tada počela otkrivati.
"Integralna umjetnost je prava umjetnost, ona je cjelovita jer sjedinjuje stvaraoca i njegovo djelo. Iz istinskog umjetničkog djela uvijek zrači umjetnikova svijest i svjedoči njegovo postojanje u djelu." mentor mi potvrdi misao. "Objasni mi kakao si, razmišljajući o svakodnevnom pokretu, došla na ideju integralne umjetnosti."
"Moje tijelo je cjelina, a sjedinjene svijest o vremenu i pokretu stvaraju prostor moga tijela i prostor u kojem iz trenutka u trenutak improviziram život. Zamišljam moj pokret kao djelić integralne umjetnosti, svjedokom njenog postojanja u meni, a vrijeme doista dimenzija nedjeljiva od mog postojanja u tijelu i svijetu u kojem živim." odgovorih pokušavajući pokret ruke koju sam držala u ruci sjediniti s mojom idejom podizanja čaše na zdravicu.
"Kako si došla na tu ideju?" zapita me mentor zainteresran za moju teoriju.
"Giordano Bruno je tvrdio da znanje nastaje iz sjećanja i ja se pokušavam sjetiti početaka filozofije o svjesnoj spoznaji." prisjetih se nakon dugo vremena moje čežnje da osjetim Dianu, njegovu svjesnu spoznaju u sebi.
Mentor me je promatrao smješeći se bez pokušaja da prekine moju misao. Ja ohrabljena nastavih.
"Platonovi "Ljudi iz špilje" iako su samo slutili život, proizašavši iz umijeća njegovih misli u sretnom trenutku njegove spoznaje, su postali umjetničko djelo njegovih ideja. Tim djelom tek naglašena dimenzija je, svjesno nedotaknuta, stoljećima počivala u nama. Umijeće spoznaje vremena u sebi je most koji spaja svijest i podsvijest, sjedinjuje razum i osjećaje, tijelo i dušu i vrijeme." završih misao pokušavajući još uvijek spojiti to što sam rekla sa spoznajom početka pokreta u meni.
Mentor je šutio, a ja sam očekivala pitanje koje bi u meni izazvalo novu bujicu misaone energije.
"To što govoriš je vrlo interesantno, ali kave to veze ima s ispitom za koji se pripremaš?" mentor me pozva ponovo na misaoni dvoboj.
"Vrijeme koje je na vratima raja postalo dio mene je stvoritelj koji je u meni nečujno povezivao Platonove svjetove i otvarao mi puteve ka svjesnoj spoznaji. To je bio trenutak nastajanja cjelovitog umjetničkog djela iz kojeg je počeo izrastati moj život." odgovorih sretna što me je pitao.
"O kojem raju govoriš?" zapita me mentor
"Raj je za mene život u koji sam porodom katapultirana. Kakav će on biti ovisi o meni samoj. U mom raju nema zabrana niti prvog grijeha, jedino postoji svijest o postojanju, ta još uvijek nedohvatna dimenzija naše spoznaje." zašutjeh na trenutak očekujući mentorovu reakciju.
"Nastavi, to što govoriš je vrlo interesantno."
"Svjesno spoznata, misaono dotaknuta ta nova dimenzija u meni sada postaje nečujni koreograf mojih pokreta i stvaraoc mojih djela. Pokret, aktus purus, stvoritelj vremena i cjelovite umjetnosti, je proziran, prozračan, očevidan. Takav pokret je izraz istine u kojoj se krije samo istinitost trenutka u kojem je nastao." sročih misao koja sigurno nije bila razumljiva.
"Kako nazivaš taj pokret?"
"Nazivam ga "Moj pokret" jer je postao svojstvo i mojstvo, jer je svjesno spoznat i usavršen pokret. Takav pokret u plesu i baletu, na sceni u teatru potlačenih, ali i u svakodnevnom životu postaje umjeće vremena." gledala sam ga direktno u oči iako sam bila nesigurna u ono što govorim.
"Ti si spremna za završni ispit" dižući se reče mentor.
"Taj, "moj, tvoj, naš pokret", izrastao iz sretnog trenutka pucanja opne jajašceta, prelazi u govor moga, tvoga, našega tijela."pokušavam na završnom ispitu obraniti svoje razmišljanje o nastajanju pokreta koji je postao moja ljubav.
"Kako to mislite kolegice?" pita me profesor pred kojim branim svoju radnju o umijeću pokreta. Mentor se pri tome samo smješkao, sjedeći u dvorani da bi me, svojim prisustvom, ohrabrio u obrani mojih misli.
"Kao što nam je skitnica Charli Chaplin svojim pokretom pričao priče koje više možda i ne pamtimo, ali pamtimo pokret, tako ja želim da drugi, kroz moj pokret, samo naslućuju moje misli, ali želim da pamte "Moj pokret" i prepoznavaju me po njemu." odgovorih uvjerena u ono što sam osjetila misaonim putovanjem kroz devet mjeseci nastajanja.
"Kako ste došli do tog zaključka?" zapita me mentor, tada tek nešto stariji od mene, potićući moje razmišljanje.
"Slijedeći misli Giordana Bruna, povezujući ih sa znanosti o pokretu i anatomijom tijela." odgovorih smjelo.
"Objasnite mi kako ste došli na tu ideju." upita ponovo profesor
"Inspirirana mitovima o postanku svijeta moja svijest o pokretu dobija konture mistike i ja sada misaono ulazim u dimenziju vremena i osjećam je pokretom. Trenutak u koji vraćam, vremenom izgubljeno, blago antičkih božanstava postaje moje vrijeme i ja tada pretvaram moj govor, moj hod, moje svakodnevne pokrete u valoviti, tekući ples svih mojih tjelesnih struktura. To je ples u kojem se skriva mističnost početka i svijest o mom trajanju u trenutku. Vrijeme je tada Kairos, sretni trenutak, stvaraoc novog plesa u kojem se skriva cijeli moj razvoj, moje dugogodišnje izrastanje iz samostalne ćelije u svjesno biće. Moja duševna koreografija prelazi okvire svakodnevice i ja osjećam harmoniju prostora i uistinu vidim trenutak u kojem otvaram kutiju cigareta, vadim cigaretu, prinosim je ustima, pripaljujem i udišem prvi dim. Iako ja znam da je pušenje štetno i da oni koji puše umiru ranije, ja svjesno uživam u tom ritualnom pokretu i izvodim ga osmišljavajući svaki njegov dio. Gluhi ples moji ćelija pretvara taj pokret u ugodu koja hrani moj um i brani me od strahova o pušenju koje mediji šire eterom." odgovorih smjelo gledajući ga ravno u oči.
Naizgled ozbiljan, ali ja prepoznah skriveni osmjeh iz njegovih misli, profesor mi odgovori.
"Ovo što ste sada rekli je jako smjelo. Opište mi osjećaj koji se u vama rađa kada lutate svojim misaonim bogatstvom."
"Tamo gdje počinju prvi koraci mog gluhog plesa, tamo u najudaljnijem kristalu moje duše bdije neki tajni čuvar nad mojim životom. Vidim ga unutarnjim očima, prepoznajem Kairosa, sretni trenutak mog postojanja i prostor mog bivstvovanja. On je stvaralac mojih snova, izvođač moje stvarnosti i umjetnik mog umjeća. U svakom trenutku se susreću beskonačnost i vječnost i s ruba nespoznatih mogućnosti prelaze u stanje spoznate stvarnosti. Kairosov neumorni rad tka u meni labirint od labirinata, svijet prošlosti i budućnosti koji u sebi krije i sve zvijezde neba. Tu susrećem i prvo vrijeme, čujem gluhoću i njemi govor ćelije, to gen trenutka otkucava moje unutarnje vrijeme. Osjećam njegove titraje i znam da je njegov gluhi ples uzrokom mog ranog jutarnjeg buđenja i moje ljubavi prema svanuću. Znam da taj gen mojim očima pokljanja san i ritam neosjetljivih pokreta kojima čitam, da omogućava mojim ušima da osjete nastajanje najljepših simfonija, mom umu da pronađe vremenski otok, trenutak u kojem sve to spoznajem." izložih svoje misli iako o njima nisam pisala u radnji o umijećeu pokreta.
"Želim Vam puno uspjeha u Vašem daljnjem radu i studiranju pokreta." odgovori mi profesor smješeći se.
Glave pune novih ideja, putne torbe pune želja, s diplomom u ruci ja krenuh u svijet odraslih.
"Kako bi bilo da poslušam "snagu trenutka" i umjesto dalekozora kojim, pomažući mojim osjetilima vida širim horizonte, postavim pred moje unutarnje oči mikroskop i krenem na putovanje misaonim svijetom i promatram nastajanje autopoieze, samoorganizaciju rada i širenje najsitnijih titraja ćelija, umjeće vremena u kojem trajem. U spektru nastajućih boja pri prelamanju moje unutarnje svjetlosti ću tada otkriti nastajanje pete sile koja čini život životom, spoznati snagu misli, vidjeti bljeskanje ideja, i spoznati trenutak u kojem sam nesvijesno promjenla tijek cijelog, tek dolazećeg, života. U tom prekrasnom spektru boja ću možda uistinu prepoznati svoju svijest, osjeti uzburkavanje i nagomilavanje te nečujne energije i vidjeti vulkan koji suklja lavu mojih nadolazećih misli." pomislih čitajući popis pacijenata u svitanju mog prvog radnog dana.

Ples u tijelu

Vraćam se u mislima na početak, u doba kada sam još čula titraje ćelija u sebi. Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se vraćam da bih još jednom osjetila ritam i čula simfoniju superstruna iz koje se razvio ples u mome tijelu. Ritam se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu protegu postojanja u moje vrijeme.
Tada sam plesala bez osjećaja za ravnotežu, plesala sam tijelom koje još nije bilo tijelo, srcem koje još nije bilo srce, mozgom koji još nije imao perspektivu, ali to sam ipak bila ja u svom vremenu i prostoru. To je bilo predivno doba igre u kojoj je vladao jedan jedini zakon. Ritmom ukrotiti kaos u sebi i prvim izdisajem osloboditi nagomilanu energiju, pretvoriti je u plešuću zvijezdu da zasja na nebu i nagovjesti moj dolazak u univerzum.
Plešući prolazim kroz stotine tisuća godina, živim evoluciju primata u svim njenim fazama.
Živim priču o evoluciji od čovjekolikih majmuna Hominida do Homo Sapiensa, jednu od najčudesnijih priča uopće.
To je priča o nama i ja spoznajem da je evolucija hominida bila naša jedina šansa da postanemo ono što jesmo, dakle šansa da životu poklonimo svijest. Preobrazba, iz koje je izrasla vrsta čovjek, je završila puno prije nego je čovjek počeo stvarati svoju povijest i sudjelovati u evoluciji kulture. Osjećam kako se godine i stoljeća smjenjuju, milijarde njih se skupljaju u moj trenutak spoznaje i ja sam ćelija, molekula, ameba, riba, gušter, četvoronožac. Daljnjih dvjesta tisuća godina se smjenjuju vrste Astralophitekus, Homo Habilis, Homo Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens i konačno sam ja, Homo Sapiens Sapiens, preživjela.
Osluškujem kako se majka smije i ja se smijem s njom, ritam njenih koraka je drugačiji od ritma mojih skučenih pokreta. Prostor koji sam si stvorila je premalen za ples kojim majka pozdravlja jutro, živi dan i suton, trenutke u kojima njen korak odzvanja u meni njenim blagim glasom. Mozak, tvornica mojih snova, autopoiezom svojih ćelija, buja i širi prostor lubanje dirigirajući novonastajućem orkestru superstruna novi ritam. Iz njega titraju novi tonovi i rađaju se boje.
U devet mjeseci provedenih u majčinoj utrobi, mom malom univerzumu je skupljena cijela evolucija ljubavi. Nastala iz ljubavnog čina, moja prva ćelija je upila tu energiju u sebe i postala duplo biće iz kojeg će se razviti moja svijest. Svijest oblaći haljinu tek naćetog sna i pretvara ga u vrijeme rasta novih ćelija iz kojih titra neko novo, ali još uvijek moje vrijeme. Tijelo ga prihvaća, udružuje se s iskrenjem novonastajućih ćelija. Osluškujem tonove koji do mojih unutarnjih ušiju dopiru iz drugih svjetova.
"Što misliš hoće li biti dječak ili djevojčica?" prepoznajem majčin glas.
"Sigurno će biti dječak." nepoznati tonovi nekog drugačijeg glasa dopiru u moju svijest. Tajnovitost tog glasa izaziva neki čudan osjećaj u meni. Moje ćelije zatitraše i ja začuh svoju misao.
"Ja sam djevojčica." a tek zaćete ruke i noge zaigraše svoj ples.
"To je djevojčica, buni se na tvrdnju o tvom sinu." reče blagim tonom majka.
"Kada ja kažem da će biti sin, onda će se sin i roditi." grubost u glasu koji sam čula izazva u mojoj svijesti pobunu.
"Ti mene ne voliš." pomislih i u istom trenu se zapitah "Što znači riječ volim?"
"Ako bude dječak ja ću ga isto voljeti." majčin blagi glas mi objasni što znači ta riječ.
Osjetih toplinu u ćelijama, energiju koja ih izazva na daljnje sjedinjavanje.
"Ja sam djevojčica." vrisnuh nesvijesna da me majka još nečuje. No iako me nije čula njen glas me ponovo umiri.
"U meni raste sigurno djevojčica. Osjećam njene pokrete, ona pleše svoje gluho kolo u mojoj utrobi i najvaljuje svoj skori dolazak."
Tišina i prasak nekog dalekog zvuka dotaknu moja osjetila.
"Ti nikada nećeš shvatiti što je uistinu ljubav." tiho reče majka i ja osjetih da smo ponovo ostale same.
"Što je ljubav?" pokušah uspostaviti vezu s glasom koji me je smirivao.
Kao da je čuo moj vapaj, glas mi odgovori.
"Ljubav je najljepši poklon prirode, to je osjećaj koji je niknuo i sada sazrijeva u mojoj utrobi. Ljubav to si ti moja još nerođena djavojčice."
To je bio kraj jednog i početak novog zlatnog doba moje svijesti.
Na ulazu u taj novi svijet me dočekuju anđeo čuvar s prstom zaborava, Sofija majka svijetla i tame i svježina zraka koja budi još jedan ritam u meni, ritam disanja. Osluškujem nove, nepoznate tonove neke drugačije simfonije. U glavi tutnji na uzbunu, ćelije u njoj se kao beztjelesna bića pružajući nevidljive ruke isprepliću u kolo. Osjećam udarce njihovih prozirnih nogu kao ritam sna koji sam tek počela sanjati.
Šok poroda je praćen nećim još nepoznatim, nećim ćemu još neznam ime. Avantura života je počela ulaskom u to nepoznato što više nije ono more u kojem sam do ovog trena kupala. Neki novi valovi se razbijaju o hridi moje svijesti i skakuću kao čestice kožom, struje toplinom dodira i prelaze u drugačije titraje. Osluškujem, ali ona poznata simfonija po kojoj su plesale ćelije je utihnula. Čujem neke nove tonove i osjećam neki novi ritam u otkucajma srca. Otvaram oči, sve one blješteće točkice kojih se još sjećam se slijevaju u konture života s kojima sam se ovim trenom sljubila.
To je onaj trenutak u kojem Homo Sapiens Sapiens počinje stvarati svoju povijest i počinje sudjelovati u evoluciji mozga i svijesti.
Što li se to dogodilo u mojoj glavi u ovom presudnom trenutku? Iznad mene lebdi anđeo čuvar s prstom na ustima.
"Šuti o istini, zaboravi je, jer jedino tako možeš živjeti u ovom nemilosrdnom svijetu." čujem šapat superstruna koje se, od anđela, trepereći spuštaju k meni.
"Kakav je ovo ritam koji se rađa u meni?"
"To se svijest univerzuma spojila s tvojim bićem. Ušla si u svijet Homo Sapiensa Sapiensa. Tvoj mozak je spreman za sve izazove koji ga u tom svijetu očekuju. Jedinstven i neponovljiv Homo Sapiens Sapiens se za sada nemora bojati pojave neke, nove rivalizirajuće vrste. Evoluciju ljudskog mozga je na njenom tisućljetnom putu vjerno pratila i evolucija svijesti. Iako svijestan svoje svijesti Homo Sapiens Sapiens još uvijek nezna kako se je, u onom davnom svijetu materije bez svijesti, odjednom pojavila ta svjest, njegov utjelovljeni um, mistična vatra njegovog postojanja, misaono, emocionalno i egoistično "Ja" u njemu. Zaboravi ovaj susret i netraži istinu o početku." šapnu mi anđeo još tiše odlazeći i iz mog pogleda nestadoše treperave superstrune, a moje uši oglušiše. Simfonija koju sam do tada slušala zauvjek utihnu.
Prohujale su godine rasta, sazrijevanja i zrelost već pomalo u meni stari. Sljubljena s univerzumom ja sam, kao i mnogi drugi, prihvatila život i tajnom ovijenu istinu o uzroku našeg svjesnog postojanja. No ja se ipak sjećam, jer jedino što još čujem iz onog davnog vremena je glas majke i rečenica.
"Ti si ljubav draga moja još ne rođena djevojčice."
Živim na plavoj planeti i još uvijek na neki način vjerujem da živim direktno u svijetu koji me okružuje, da su predmeti i događaji dio tog svijeta, i upravo, takvi kakve ih vidim, osjećam i doživljavam.
Evolucija mozga i svijesti je ipak u svom tisućljetnom nastajanju omogućila i razvoj odabranih spoznaja. One su se ujedinile u disciplinu koju nazivamo znanost.
Pokušavam još jednom, sjećajući se naučenog spoznati istinu o tom svijetu u kojem živim. Kroz glavu mi prolaze pročitane istine, sve ono što mi spoznajemo i vjerujemo da je stvarnost, zapravo je samo iluzija naše svijesne spoznaje. Svijet se događa u našoj glavi, jer ga tu, među milionima neurona i njihovih veza, konstruira naš mozak. U mozgu su otkriveni kanali kojima struje informacije, naša jedina, živuća, veza sa realitetom.
Teško mi je povjerovati da je doživljaj realnog svijeta moja apstrakcija, a ne replika onoga što se nalazi oko mene, jer ja još uvijek neznam kako taj svijet dospije u moju glavu, još uvijek neznam što se to događa iza mojih misli.
Bježeći od samoće, koja se poslije rastanka s mladićem i smrti moga djeda, ugnjezdila u moje srce, ja krenuh u veliki daleki svijet. Zaustavila sam se u zemlji u kojoj cvate runolist i počela iznova lutati svjetskim znanjem. Giordano Bruno i njegova Diana su mi cijelo to vrijeme bili suputnici i ja sam, prisjećajući se sutona u maloj kavani i svitanja na trgu cvijeća, ponovo počela tražiti izvor spoznaje u sebi.
Deset godina poslije revolucije cvijeća, osjetih u sebi revoluciju sna.
"Giordano Bruno je imao pravo" pomislih jednog sutona dok sam odlagala upravo pročitanu knjigu "Ja i njegov mozak."
Dijalog neurofiziologa i filozofa mi je otkrio postojanje materije samosvjesti koja nije identična s materijom mozga.
"Moja samosvijest živi svoj samostalni život unutar mog tijela. To je ono o čemu je Giordano pisao u svojim "Herojskom zanosima", što nije uspio dokazati i zbog toga bio spaljen." rekoh šefu s kojim sam surađivala i osmišljavala ples u tijelu, pretvarala ga u vidljivi pokret.
"Taj dualizam je osnova svih monoteističkih religija i uzrok političkim svađama između katolika i ateističkih znanstvenika. Dva znanstvenika, su uvjereni, kao mnogi prije i poslje njih, da se problem, odnosa duše i mozga, neće nikada moći jasno, razumljivo i prihvatljivo riješiti. Oni nisu spremni prihvatiti materijalističku teoriju duše jer ona pobija vjerovanje u zagrobni život." odgovori mi šef.
"Teoretičari u fizici žive i dalje u uvjerenju da će svojim istraživanjima doći do konačnog dokaza da energija naše svjesti potiče od "velikog praska" i da svojim postojanjem dokazuje i beskonačnost duše u konačnosti naših tijela." odgovorih mu sjećajući se satova fizike iz gimnazije i davnih diskusija u maloj kavani.
"Tek ujedinjeno znanje će otkriti istinu." zaključi šef.
"Moram ponovo početi dijeliti misli s prijateljima i pokušati pronači izvor iz kojeg ističe ljubav da bih uistinu mogla osmisliti pokret." pomislih kada sam ponovo ostala sama.
Prisjetih se male kavane i revolucije cvijeća, vremena u kojem sam vjerovala da smo u stanju, stvarajući ljubav, osjećajući je u sebi, šireći je nesebično i oblikujući je u znanje, promijeniti ili bar usmjeriti svjetsku povijest. Desetljeća su prošla kao u trenu, ja sanjajući izvor svijesne spoznaje, još uvijek pokušavam uzburkati tu nedovoljno objašnjenu energiju u sebi i drugima, da bi se možda jednoga dana našli na vratima vremena.

Aleph


Ponesena snom o beskonačnosti, još jednom potaknuta mislima o Giordanu Brunu ja počeh osjećati u sebi već davno zaboravljene treptaje kojima sam nekada tražila izvor. Pri mom misaonom dijalogu izgovorih ponovo riječ ljubav i ta misao me uistinu ponese u beskraj prekinutog sna. Anđeo mi šapuće o mekanim dodirima duše, o trenutcima koji protekoše kao zrnca pješćanog sata na žalu postojanja. Otvara se oklop moje unutarnje školjke i ja izlazim na pozornicu života i skidam masku neživljenja. Anđeo me uvodi u metaverzum istinskog postojanja i ja postajem ona Fibronaccieva nula u Cantorovoj beskonačnosti. Vrijeme me grli, vrijeme ta tajnovita boćja krv i odnosi me na početak sna, zgušnjava onu tajnovitu osmicu u Alep, simbol bez početka i kraja, prvo slovo Kabale, u mistiku vječne beskonačnosti. .
Stojim na vrhu planine i vidim u beskonačnost kristalni dvorac koji izvire iz magle neke, meni, još nepoznate energije. Podno planine je "mare nostrum", veliki plavi izvor ljepote postojanja. Daleko od sunca, na zapadnoj strani neba je tama u kojoj nema sna. Vidim kako rogato čudovište hrli u mrak postojanja. Na njegovim leđima je mlada žena, ukradeni san iz sunčanih oaza. Rogato čudovište je u svom trku, na granici između dva neba, izgubilo dragocjeni teret. Sunce pruža svoje ruke i miluje izvor iz kojeg se uzdiže svileni oblak i grli izgubljenu ženu i nosi je u kristalni dvorac u kojem slutim ljubav. Tama na zapadnom nebu traje. Čujem topot kopita, neosjećajno čudovište širi svoju moć i postaje vladar mojih misli koje nikada nisu bile na izvoru sna. Vidim goli život koji u svojoj proždrljivosti ubija sanjare. Ljepota i ljubav su ostale s one strane neba, u beskraju kraljevstva koje se širi, iza mojih misli. Da bih je stvarno otkrila izvor i osjetila ljepotu postojanja moram zagrliti trag svjetlosti i krenuti u dubinu sna. Prolazim kroz magloviti oblak nepoznate energije. Na vratima mog unutarnjeg svijeta me dočekuje misao i spriječava mi ulaz. To je misao iz koje izvire svjesna spoznaja mateijalnog svijeta. Moram promjenuti misli, moram ojačati energiju koja me dovela do ulaza u podsvijest. Iz dubine kristala do mojih ušiju dopire, skoro nečujan, tihi vapaj, uzdah koji me potsjeća na djetinjstvo. Osjećam ljepotu majčinog glasa i sjećam se priča koje mi je šaputala kao uspavanke. U mom kristalnom dvorcu je zarobljena mlada žena koja traži izgubljeni dio svoga bića, onog bića čije oči sjaje ljepotom sna i svitanjem koje razbija tamu neznanja."
"To je prošlost, a ne trenutak, to nije beskonačnost." uzrujani glas je dolazio iz mog misaonog labirinta.
"Bez tebe ja nebih mogla krenuti na ovo putovanje, ti si moje sjećanje i moje znanje, jedino s tobom mogu uistinu doprijeti do kraljevstva moga malog univerzuma. Molim te budi popustljiva i sjedini se sa osjećajem koji se u meni sada rađa." zamolih svjesnu spoznaju za strpljenje.
"Ja mogu prihvatiti samo ono dokazano i potvrđeno." usprotivi se moj misaoni um.
"Ali onda postaješ rogato čudovište koje krade ljubav i ljepotu trenutka. Ti si moja misao i ti si brža od brzine svijetlosti i jedino sam na tvojim superstrunama mogla proletjeti milijardama godina da ja pri tome ostarim tek nekoliko trenutaka. To je bilo dovoljno da shvatim da sam samo u kratkom posjetu plavoj planeti i da ćeš me ti jednoga dana ponovo vratiti u beskonačne plave daljine univerzuma. Toga ću dana ponijeti svoje vrijeme i svoj prostor u vječnost Božijeg sna. Moj pokret će se tada uistinu sjediniti sa pokretima univerzuma i ja ću kao svi prije mene postati dio duše svijeta." šapnuh novim tonovima spoznaje

Pronađeni izgubljeni raj
Ušla sam, bar misaono u divlji svijet kvanta, najsitnijih djelića univerzuma i zaključila da u njemu vladaju zakoni koje je teško spoznati čistim razumom. Taj svijet je, za moj um, pun nebrojenih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga, svijet u kojem jedna čestica u isto vrijeme može biti na dva različita mjesta, ona može biti točkica, val i titrajuća struna. No taj je fascinantni svijet u isto vrijeme i moj svijet.
Svaki djelić toga svijeta postoji od samog početka univerzuma. Prije nego se spustio cvijet u mom vrtu, on je možda bio u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe ili je lebdio pješčanom olujom nas Saharom. Misaono smo otkrili paralelne univerzume, dokazali postojanje drugih galaksija, ali na tom misaonom putu još uvijek nismo otkrili mjesto gdje se krije davno izgubljeni raj. Priče nam govore da tamo nema vremena, tamo je skrivena vječnost, beskonačnost i besmrtnost.
Ako je ovaj naš svijet uistinu samo Božji san, dozvolimo mu da dalje sanja, ostavimo ga u miru njegovog vječnog postojanja.
Raj se možda sakrio u tišini iza vremena, tamo gdje trenutak traje dulje od svih ovih naših prohujalih milijarda godina. Možda uistinu tamo izrasta drvo spoznaje i njegovi plodovi padaju kroz vrata vremena i postaju neuništiva energija našeg postojanja.
No moderna znanost nam danas priča nešto drugačiju priču. Univerzum je beskrajan, on se sam iz sebe razvio, on sam sebe stvara i u tom beskraju vlada vječnost koju on stvara svojim trenutcima.
"Što je univerzum?" pitam svoju svjesnu spoznaju otvarajući knjigu "Najkraća priča o vremenu".
Rečenicama "Mi živimo u čudesnom i prekrasnom univerzumu." i "Da bi ga u njegovoj starosti, njegovoj veličini, u rastu njegove snage i njegove ljepote uistinu mogli cjeniti, potrebna nam je velika sposobnost predočavanja." počinje njeno prvo poglavlje knjige. Odmah zatim slijedi rečenica "Mjesto koje čovjek, u tom ogromnom kosmosu, zauzima djeluje skoro beznačajno, ali mi se moramo potruditi da otkrijemo i razumijemo ulogu koju je čovjek igrao u cijelom tom razvoju"
Kasnije u tekstu prvog poglavlja se redaju i pitanja:
"Što mi znamo o univerzumu i zašto mi to što znamo, znamo?"
"Odakle je došao univerzum i u kojem smjeru se on razvija?"
"Je li uistinu imao početak?"
"Ako je tako, što se dogodilo prije?"
"Što je vrijeme?"
"Hoće li ono jednom završiti?"
Poglavlje završava rečenicom "Samo budućnost, bez obzira kakva ona bude, će nam moći odgovoriti na ta pitanja ." Opet ta budućnost, a ni riječi o trenutku bez kojeg nebi bilo ni univerzuma ni vremena.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu interesirati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanost o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Giordano Bruno je bio jedan od prvih antropologa. Njega je kosmos interesirao samo u toliko koliko je mogao definrati čovjekovu samosvjest u odnosu na njega. Spoznavajući postojanje u kosmosu čovjek postaje dio njegove beskonačnosti, jer se kosmos i svi prirodni zakoni zrcale upravo u čovjeku. Giordano Bruno nije filozofirao samo o čovjeku, nego i za čovjeka. Njegova knjiga "O herojskim zanosima" je djelo o poetici i etici napisano za čovjeka. Čovjekova svijest je osnovna energija koja pokret pretvara u kretanje. Dokaz dinamike misli ne leži u nastajanju linearne spoznaje, nego u spiralnim pokretima koje Bruno naziva metafizčkim pokretima. Zakretanja tih spiralnih pokreta se sužavaju, ali nikada ne dospiju do središnje točke vrtnje. Ta točka je samosvijest, točka iz koje prizlaze sve ostale spoznaje, pa kao osnovna i spoznaja prostora i vremena.
Svjesna spoznaja sebe samoga i herojski zanos za istinom početka su put ka osmišljavanju pokreta kojim stvaramo svoj prostor i vrijeme. Samosvijest tada spoznaju pretvara u život.
Slijedim Brunove misli i mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru mojih misli iz kojeg izranja moje tijelo u pokretu. U tom trenutku se spoznato vrijeme i prostor preobražava u čovjeka koji spoznaje, kaže Bruno i ja osjećam kako se moje misli preobražavaju u prostor- vrijeme u kojem trajem. Dinamika mojih misli me povezuje s univerzumom i ja se uspinjem Jakobovim stepenicama u vječnost postojanja. Ja i moj um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postajemo most između znanosti i poezije i zajedno živimo priču o početku svijeta. To je trenutak konačnog buđenja i ja vidim ponovo titranje super struna i čujem simfoniju neba i pronalazim odgovor na pitanje, "Što je univerzum?"
Univerzum je uistinu živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne završava i traje u svom vječnom gibanju. U mom misaonom labirinu se krije Ariadnina nit koja me spaja sa zvijezdama i ja čujem misao o postanku i misao o nama, našem vremenu i prostoru. Onaj tko otkrije božansku istinu u sebi taj više neće moći živjeti u neznanju, taj umire za ideju.
.
Zakon stvaralaštva

Stvaralaštvo je svojstvo koje smo religijom personificirali u ime velikog Boga. On je stvoritelj neba, zemlje i vremena, on je taj koji je prvom čovjeku udahnuo život i poželjeo da čovjek sam sebe i svoje vrijeme stvara. Tako nastade prvi zakon ljudskog sazrijevanja. Mistificirajući početak, čovjek ga se počeo i bojati. Iako vjeruje da je sve volja Božja, on je prestao slijediti njegovu prvu želju i zaboravio zakon po kojem je nastao.
Vjerovanje da iz ništa, može nešto nastati, nije dokazano ni u jednoj mitologiji, pa čak ni u Bibliji. Usprkost tome je taj postulat u vrijeme srednjeg vijeka postao dogma. Svijet i čovjek u njemu nije nastao iz sebe samoga nego voljom Božjom.
"Ex nihilo nihil fit" uskliknuo je Giordano Bruno braneći čovjeka.
"Bog je svemoćan" vrištali su crkveni oci
"Bog je od crkve izmišljena riječ da bi suzbila stvaralačku snagu u čovjeku, a Bog, ta snaga je u svakome od nas. To je ono kontemplativno u meni." Giordano Bruno je već onda pokušavao dokazati ono što još uvijek znanstveno nije dokazano.
Istina je, ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja nastaje iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga koji je odgovoran za pamćenja i sjećanja. Što više podataka to više ideja, to više mogućnosti da uspijemo uistinu pronaći nova rješenja starih problema. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja.
Mi smo vrijeme rastegnuli i podjelili, mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim. Stvorili smo model velikog svijetskg sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi. Taj veliki svijetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje. Promatrajući beskrajno zvijezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi.
Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, prepoznajmo sunce negdje u dubini svoje kinesfere, počnimo gledati unutarnjim očima i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se tamna energija širi našom svijesti. Mi smo mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme i više od velikog univerzuma jer mi smo spoznali da on postoji i mi tako posjedujemo više od njega. Milijarde tih malih univerzuma lutaju plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi. Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor i vrijeme u nama, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet.
Ako je uistinu na početku bio Bog, mali univerzum, ono duplo biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet.
Zar svako vjenčanje nije sjedinjenje energija u novo biće koje u sebi nosi znakove anime i animusa, biće iz kojeg nastaje novi čovjek, novi mali univerzum.
Stvaralaštvo je od samog početka u nama, ono je naša duševno- emocionalna supstanca, zaliha koju moramo znati i koristiti. Naročito danas, kada smo bombardirani proizvodima tuđih ideja, trebali bi koristeći svoje zalihe razvijati svoje umijeće. Direktna spoznaja svijeta u kojem živimo i spoznaja sebe samoga otkriva puteve ka tim, često zatomljenim, zalihama neprerađenih i nespoznatih osjećaja. Umijeće izrasta iz podsvijeti, onog beskrajnog mora naše svijesti u kojem prividno miruje naše emotivno "Ja". Zaronimo u sebe sama, zaplovimo nevidljivom dimenzijom prostor- vremena, tom čudesnom stvarnosti naše duše. Iz nje proizlaze ideje po kojima nastaju otkrića.
Intuitivno, neposrednim zamjećivanjem, ulazimo u beskrajni svijet ideja, doživljavamo svoje duhovne oluje iz kojih, kao bljesak munje, izrastaju naše misli. Misao putuje u nebo i spaja se sa izvorom, a njeni proizvodi ostaju oko nas kao izgovorena ili napisana riječ, nacrtana slika ili isklesana skulptura.
Bog sanja naš život i proizvodi energiju koja se uvlači u trenutak našeg svjesnog postojanja. Stvaralački um se pita iz čega je nastalo to duplo biće koje već milijardama godina neumorno snuje nove snove.
"Ex nihilo nihil fit" prvi je rekao Lukrecije
"Sve ima svoj uzrok" odgovaraju znanstvenici
"Što je uzrok postanku svijeta?"
"Svijet sam."
"Gdje je tu Bog?" pitaju crkveni oci
"Boga moram znati misliti i on je onda u meni." odgovaram sjećajući se Giordana Bruna.
"Što je svijet?"
"To je ono što se događa u mojoj glavi"
"Tko je stvoritelj tog svijeta?" ustrajni u svom vjerovanju pitaju crkveni oci
"Ne vaš, nego moj Bog"
"Tko je tvoj Bog?"
"Energija kojom mislim, volim, osjećam. Ona je izvor i ušće mojih snova, njome vidim, slušam, kušam, mirišem i dodirujem, bez nje nebi bilo svijeta u mojoj glavi"
"Kako je svijet ušao u tvoju glavu?"
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajem. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji.

Alegorija pokreta
Malen, neprimjetljiv i neosjetljiv pokret je stvorio prvu misao iz koje su se razvile sve ostale. U katedrali spoznaje sam, slušajući misli Giordana Bruna, osjetila i njihovu istinitost. Sveti gral, izvor života je u meni samoj i u svakoj točki univerzuma. Krenuh mislima ponovo od one svjetleće točke za koju sam onda pomislila da je središte svijeta i proživljavam početak. Prvo je bila središnja točka zavrtanja, točka u kojoj su se susrele svijest i podsvijet, dva osnovna pola našeg postojanja iz čije se ljubavi rodio spiralni pokret i počeo stvarati samosvijest. Samosvijest raste, superstrune u njoj titraju, a spiralna dinamika misli stvara prostor u kojem samosvijest spoznaje nastajuće dimenzije. Središnja točka postaje struna i stvara drugu dimenziju, radius kružnice koja daljnim titranjem prelazi u kuglu. Prozračna kugla se kao balon širi, strune titraju u njoj, hrle u zagrljaj, sjedinjuju se i plešu, a iz tog plesa se rađaju nove strune koje svojim plesom stvaraju nove malene harmonične prostore, nove točkice. Milioni takvih malenih duplih bića plešući gluho kolo šire krug svog postojanja. Kola se odvajaju, nastaju nova izgledom drugačija kola. U sve većoj prozraćnoj kugli zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život. Superstrune, ta dupla samostvarajuća bića svojim neprestanim plesom grade atome, sjedinjuju se u ćelije, rastu u molekule sjedinjuju se u sunce i kugla dobi toplinu i nove zakone. Obasjana u cijeloj svojoj harmoniji kugla pleše svim svojim strukturama, iz nje u njoj izranjaju nove kugle i one plešući svoje puteve slijede sunčanu svjetlost na njegnom putu. Odjednom iz tame zasja plava kugla. U vrtlogu njenog nastajanja se odvojiše čestice i kao kristali zasjaše njenom površinom. Strune sunčeve svjetlosti se spojiše s tim kristalima. Iz te sinteze niknu zelena boja i izmješa se sa plavetnilom, a oko malene plave kugle nove strune zaplesaše svoj novi ples.
Plava kugla je dobila plašt i njime se odvojila i postala prepoznatljiva u samosvijesti univerzuma. Tu u tom plavetnilu vode i zelenilu života strune zaplesaše svoj samostalni ples. Ecce, gle nastade zemlja. Autopoiesa, samostvarajući proces duplih bića pređe u dinamički samoorganizirajući proces cijelog sustava i postade prvi zakon koji je zavladao plavom kuglom. Ecosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca. Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća. Prvi pokret, aktus purus je autopoieza, samoorganizirajući proces iz kojeg izranjaše mora, rijeke, brda i doline. Tako je iz prvog pokreta nastao plavi planet na kojem je pokret izrastajući iz sebe samoga razvio čovjeka. Vidim plavu ljepoticu kao na dlanu i uspoređujem ja sa zamišljenom državom sunca. Ona je podijeljena u sedam sfera , sedam kontinenata, a njome doista vladaju, iz prvog pokreta rođena, tri kneza, snaga, mudrost i ljubav i oni stvaraju vrijeme tu četvrtu protegu moga sna